Ovo je vijest koju smo objavili prije nešto više od dvije godine. Sudska presuda kojim su vozač autobusa i vlasnik tvrtke proglašeni krivima i osuđeni na zatvorske kazne nedavno je podsjetila na ovaj slučaj. Novinarka Provjerenog potražila je preživjelu djevojku, koja je nedavno upisala prvi razred srednje škole. No, do tog uspjeha, vodio je put kroz velika odricanja i i svakodnevnu borbu za život.
Pročitajte i ovo
Martina Rukavina tada je imala 14 godina i za svaki dan svog života krvavo se borila. Doslovno i sa smiješkom. Nakon teške prometne nesreće, Martinina svakodnevica sasvim se promijenila. Bila je prikovana za bolnički krevet. Nije mogla hodati. Ni služiti se rukama ni pričati. 'Znate što, ja se to pitam malo po malo, malo češće, zašto se to baš nama moralo desiti. ne znam,još nisam dobila odgovor na to pitanje. nema odgovora', kaže Martina kojaje na putu do škole ispala iz školskog autobusa. Kao i njezina prijateljica, Katarina Mihaljević koja je, nažalost, dan poslije umrla.
Preživjela unatoč teškim ozljedama
Martina je unatoč teškim ozljedama preživjela. 'Od glave, udarca glave, prsnog koša, nagnječenje pluća, puknuće zdjelice, bedrena kost, koljeno, stopala, lijeva noga, desna noga, jako puno. Teško ih je i nabrojiti koliko ih ima', kaže Martinina majka. 'Najgori trenutak je bio negdje treći dan kad smo bili u Dubravi kad su nam rekli da budemo spremni na sve da izgleda od nje nema ništa. Svatko se skrivao u svoj kut, svatko je plakao na svojoj strani, sve misliš da te nitko ne vidi, a ustvari smo svi bili tako jadni', rekao je Martinin otac. Martina je pala u komu. Nakon 18 dana prvi put je otvorila oči. Tri mjeseca nakon nesreće mogla je pričati samo očima i mahanjem glavom.
Ni roditelji, ni Martina nisu se prepuštali žaljenju. Tjerali su je da govori koliko može i trudili se da joj ne bude dosadno. Martinina baka nije imala snage ići u posjet. Ali joj je redovito slala svoje specijalitete. 'Naručuje ona jelo kakvo će baka praviti. Ona voli trgance sa sirom, to je tijesto onako istrgano i sa sirom, knedle sa šljivama voli, kuhana u jajima, s kad je zimsko doba voli kupus i meso', ispričala je Martinina baka.
Zarazni optimizam
Martina se nesreće se ne sjeća. Barem ne zasada. Iako joj nije teško o njoj pričati. 'Meni to još uvijek ne smeta zato što ja nisam svjesna toga što mi se još zapravo dogodilo. Ne mogu, to je teško, zato što sam prije bila toliko zdrava, bez ičega, bez ikakve mane i to si ne mogu povezati. Ni da je moja prijateljica poginula, a prije smo bile zdrave i zezale se. To mi ne ide u glavu', kaže Martina.
Još uvijek pamti samo lijepe stvari kao što je dan kada je prvi put progovorila. 'Ja sam ležala u sobi i bila je srijeda i bili mi došli mama i tata, ja kažem: mama, tata! Jesam li ja to propričala. Tata kaže da. I počeli su obadvoje plakati. To su bile suze radosnice', priča Martina. Iz bolesničkog kreveta brzo je preselila u školske klupe pa je u Krapinskim toplicama završila 8. razred. Danas u zagrebačkom Domu za odgoj i obrazovanje, s dvije godine zakašnjenja za svojom generacijom, pohađa prvi razred srednje škole.Martinin zaštitni znak je osmijeh. Najljepši je to dokaz njezinog zaraznog optimizma. 'Želim svima poručit da ih srdačno pozdravljam i da budu jaki u svojoj nesreći, u svojoj borbi i da ne odustaju tako lako od svoje. Od svoje želje za životom. I to je to', poručuila je Martina.
