Vrag je u detaljima

A sve to da bi opravdao želju svog šefa Milana Bandića koji bi kupio mali tenkić. I on bi bio garažiran, a za vrijeme 'invazije' u njemu bi se prevozili on, premijer i predsjednik. Mi smo tenkić od milja već nazvali 'vehicle 1' i počeli se pitati jesu li Kalinić, Bandić i Lošo Domazet postali najbolji frendovi koji noćima malo analiziraju 'rat zvijezda', a malo pričaju o gospodarima kaosa i novim svjetskim pošastima koje će započeti u Hrvatskoj, po njima zemlji velesili i centru svijeta.

Pročitajte i ovo Kolumna Ivane Petrović 'Oluja' je glavni instrument kočenja Hrvatske Ima jedna krhka točka dogovora Slovenija je zadržala adut kojim opet može 'upaliti crveno'

Premijer Sanader kaže da su se on i vlada na priču o gradskom protuterorističkom vozilu samo nasmijali, ali Bandić se ne da.

'Tužan sam što se ismijava jedna ozbiljna stvar', kaže on.

E sad više bogme stvarno ne znamo što je tu stvarna istina? Je li gradonačelnik Zagreba doista totalno 'ufuran' u neki svoj film i pomišlja da je mašta stvarnost? Ili možda kupovinom tenkića nekome, npr. Zagrebačkom Holdingu d.o.o., želi stvoriti platformu da legalizira neki tko zna otkud i od koga pristigao novac. Jer poslovanju te firme sva državna odvjetništva svijeta ne mogu ući u trag.

Bilo kako bilo, priča o Bandiću, tenkiću i Sanaderovu smijehu ogledalo je naše po mnogočemu paradoksalne zemlje. Jedino ako Bandić i Kalinić nisu mislili na teroristički udar koji bi došao iz Slovenije.

Slovenija nas ozbiljno blokira i ne misli popustiti

Ta zemlja veličine vrta Njezina Kraljevskog Visočanstva za ozbiljno blokira Hrvatsku u ključnoj godini EU pregovora. I ne kani popustiti. Slovenija ucjenjuje Hrvatsku državnim teritorijem. Pahor je zapravo još gori od Janše i Rupela. Odblokirat će nam 10 poglavlja, samo ako pristanemo na sve njihove uvjete. A oni otprilike glase: Hrvatska tijekom pregovora ne smije prejudicirati neriješena granična pitanja sa Slovenijom, a prema Pahoru slovenska je granica, karikirano rečeno, otprilike do Sarajeva.

Sanader je u četvrtak u Bruxellesu rekao da naša zemlja ne samo da neće prejudicirati granicu, već će svoja stajališta o tom pitanju iznijeti u tužbi ICJ-u, ili prevedeno, Svjetskom sudu pravde. Istom onom kojem smo tužili Srbiju za genocid, a sud našu tužbu u cijelosti prihvatio.

To je razbjesnilo Vuka Jeremića. Srbijanski ministar vanjskih poslova mi nerijetko izgleda kao odraslo nedonošče, a tako i govori. Njegovo vrhunsko obrazovanje tu ne pomaže. Jučer je kazao da će u protutužbi Srbije protiv Hrvatske posebno elaborirati ustaše i NDH. Stvarnu i pravnu neutemeljenost tog Jeremićevog, skoro već jednomjesečnog histeriziranja nije potrebno ni komentirati. Ali to nam govori nešto drugo - ne histerizira Jeremić bez veze, kao što ni Pahor ne blokira hrvatske pregovore bez veze.

Premijer Pahor donedavno je bio zastupnik, a on i Jelko Kacin zapravo su 4 godine u Europskom parlamentu promicali 'agendu' zapadnog balkana te sustavno pod egidom 'principijelnosti' izjednačavali Hrvatsku sa Srbijom. Slovenija kao punopravna članica EU nije nikakav 'policy maker'. Njezina specifična težina u Vijeću ministara nije ni grama teža od klimanja glavom i podizanja ruke. Sloveniji, sigurna sam, netko daje jak vjetar u leđa za ovako bahato ponašanje.

Vrag je u detaljima

'Vrag je u detaljima', govorio je početkom devedesetih lord David Owen tijekom ženevske mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. To vam je bilo ono vrijeme kad bi Hrvatska svaki postignuti i potpisani mirovni sporazum kucala šampanjcem s tim vrhunskim britanskim diplomatom, naivno to slaveći kao veliki diplomatski uspjeh. A dan-dva nakon toga, rat bi još više eskalirao, a Milošević se još više bahatio.

Obrazac ponašanja nazvan 'javno za, a ispod žita protiv, i to žestoko i rovovski protiv', primjenjuje se i danas. I to zapravo nije ništa nelegitimno ili nepoznato. Jedini je problem što Hrvatska to ne želi priznati i prepoznati. 'Vidjet ćemo je li netko stoji iza slovenskog ponašanja koje je suprotno europskom duhu', kazao je Sanader u Bruxellesu nakon što sam dva puta ponovila pitanje. I ništa više od toga. Sljedećeg dana opet se priča kako, eto, Hrvatsku hvali i podupire svih 26 zemalja, osim Slovenije. Eurodiplomati samo kao papagaji ponavljaju da je hrvatsko - slovenski spor bilateralno pitanje, i ništa više, a Pahor ne popušta ni milimetra.

Nizozemski premijer pomalo opet 'aktivira' Haag i kaže kako Hrvatska prema Uniji ide brže nego zaslužuje. Serge Brammertz nas je zbog fantomskih topničkih dnevnika oprao pred Vijećem sigurnosti i s tim Hrvatska dočekuje EU međuvladinu konferenciju za pet dana. Naši političari pitanje Haaga minoriziraju, kao da zaboravljaju da se cijela naša vanjska politika 8 godina zvala Carla Del Ponte. I da nam eurodiplomati po hodnicima EU summita sve češće u neformalnim razgovorima o 'dobrobiti Hrvatske' spominju Jadranka Prlića, optuženika u predmetu tzv. hrvatskog ujedinjenog zločinačkog pothvata u BiH.

A ta presuda, ma kakva bila, ići će na adresu Markova trga. Isključivo i samo. Što se Hrvatske tiče, opet je bjelodan sukob dvaju političkih mišljenja. Stara karolinška Europa našu zemlju želi u Uniji 2010.-2011. Ostali ne, već nas k sebi žele primiti u 'paketu zapadnog Balkana', zajedno sa Srbijom. Posljednju šansu sad nam je dalo francusko predsjedništvo.

Nicholas Sarkozy pristao je ispuniti sve irske uvjete samo da vlada u Dublinu ponovno raspiše referendum o prihvaćanju Lisabonskog ugovora. To je novi Ustav unije, koji uz ostalo predviđa za nas ključnu stavku: proširenje na više od 27 zemalja članica. Irci su proljetos glasovali 'NE'. Prođe li novi referendum, irski će zahtjevi dobiti pravnu snagu kroz hrvatski pristupni sporazum i biti provedivi od dana hrvatskog prijema u EU.

Sad je sve na Hrvatskoj

Sarkozy i europski premijeri, demokršćani, time su maestralno slovensku priču stavili u pat poziciju. To znači: požurivanjem Hrvatske ujedno se požuruje i novi i teško rođeni zajednički europski ustav. Iako Slovenci i dalje odmahuju rukom. Premijeri socijalisti i liberali Sarkozyjevom odlukom nisu oduševljeni, ali su ga prihvatili. Sad je sve na Hrvatskoj. Koja prije svega treba prestati voditi vanjsku politiku 'rektalnog alpinizma' i uz dozu drčnog nacionalnog ponosa, dosljedno provoditi reforme, prije svega pravosuđa, i suzbijati korupciju.

Na papiru to zvuči jednostavno. Ali nije. Za to provesti relativno brzo i efikasno, Sanader bi trebao smijeniti pola vlade i upregnuti najbolje, najstručnije i najuglednije ljude u zemlji. Korupciju uostalom treba suzbijati ponajprije zbog nas samih, a ne zbog Europske unije.

Dodatni hrvatski domaći problem je sasvim očiti raskorak između premijera i predsjednika. Oni sukreiraju vanjsku politiku i slažu se samo kad jedan drugome u diplomatskoj službi trebaju uhljebiti prijatelje, polusposobne suradnike, rođake i dužnike.

Mesić je otišao u New York održati govor na predsjedateljskoj sjednici Vijeća sigurnosti. I tamo se okomio na Amerikance, optužio ih otprilike da su 'privatizirali' globalnu borbu protiv terorizma. Više nas ne zanima je li Mesiću govor napisao Lončar ili Jakić i je li ga oni kane vući po još kojem summitu nesvrstanih. Predsjednik i suradnici tek su nedavno naučili da se Sjeveroatlanski savez već 19 godina naziva NATO savez, a ne više NATO pakt. Ali još nisu naučili da nemaju placet, reference, jačinu, težinu ni argumente za takve govore. I nikako da shvate da više ne živimo u razdoblju željeznih zavjesa i da je berlinski zid pao.

Sanader je u petak pohitao u Ameriku. I on će govoriti pred Vijećem sigurnosti o piratima u Somaliji i Zimbabveu koji naše građanstvo (Somalija možda zbog dubrovačkog kapetana-heroja) zanimaju kao lanjski snijeg. Za stvarno on tamo hita, što zbog svojeg ega kojeg ne može pobijediti, što da popravi štetu Mesićeva govora. Sanader isto nema težinu da bi govorio o krizi u Zimbabveu ili piratima u somalskim vodama, ali mu je jasno kad se, kao sad Mesić, uprska s Amerikancima. Stalne članice Vijeća sigurnosti uopće ne zanima što naša mala zemljica misli o svjetskoj sigurnosnoj politici. Hrvatska mora pomoći sama sebi. Zato nam je i dodijeljen taj zlatni, teško ponovljivi dvogodišnji mandat nestalne članice. Da pomognemo sami sebi. Bio je to odraz dobre političke volje. Umjesto da se lobira i na tom poslu u Vijeću sigurnosti angažira malobrojna krema hrvatske diplomatske pameti, naši su se umislili da su svjetski faktor. A ne vide da svijet vidi njihov nedostatak promišljajuće i predviđajuće politike, reagiranje tek kad se Hrvatsku stjera u kut. I te su reakcije onda uvijek impulzivne, za Hrvatsku najnepovoljnije moguće. 'Gaće se skidaju' na sve strane.

Tako je u svim situacijama, od premijerovih i Karamarkovih isprika u aferi Facebook, pa sve do škverova. Hrvatska je pristala na sve uvjete Europske komisije oko privatizacije škverova. Ukratko, svi osim 'Uljanika' prodaju se za jednu kunu strateškim partnerima, država vraća dugove, nema socijalne klauzule, gazda s radnicima može što želi. Dužan je, doduše, poštovati kolektivne ugovore i zakon o radu pa u slučaju otkaza isplaćivati i otpremnine. U što, slijedom dosadašnjih iskustava, čisto sumnjamo.

Dajte Nives što joj pripada

Tjednom koji je za nama drmao je i skandal u kulturi. Nije riječ o operi, prvacima baleta ili Rembrandtovoj izložbi. Riječ je o Nives Celzijus. Nives je ovogodišnji laureat nagrade 'Kiklop', u kategoriji za najprodavanije književno ostvarenje. A to je njezina knjiga 'Gola istina'. Ali hrvatski kvaziintelektualci joj tu nagradu ne žele dodijeliti. Kao, ne može tu časnu nagradu dobiti jedna pevaljka. Muka mi je od tog farizejstva i glumljenja onog što Hrvatska nije. 'Kiklop' mora završiti u Nivesinim rukama i gotovo!!! Jer ona je to zaslužila. Pa neka poslije trustovi mozgova raspravljaju zašto građani Hrvatske ne žale dati svoje krizne kune za Nives Celzijus, a ne pada im na pamet kupiti Nedjeljka Fabria ili nobelovku Doris Lessing. Svaka zemlja bira u skladu s vlastitim ukusima. Sve, od Vlade do najprodavanije spisateljice. Živjela Nives!!!

A još više bravo našim plivačima. Na europskom prvenstvu u Rijeci naša Sanja Jovanović u završnicu na 100 metara leđno doplivala je kao mali gliser. Osvojila zlato i postavila novi europski rekord. Još se nismo oporavili od te sreće kad jučer nova medalja, bronca muškoj štafeti na 4x50. Sanja Jovanović, Duje Draganja, Aleksej Puninski, Bruno Barbić i Marijo Todorović. Bravo bravo i bravo ribice naše drage...

>> Arhiva