Dok je Iran trenutačno svjetskoj javnosti zanimljiv zbog ratnih sukoba, stanovnici te države suočavaju se s prijetnjom koja bi mogla biti pogubnija od bilo koje američke ili izraelske ratne operacije – dramatičnim nedostatkom vode.
Godine suša, neodržive poljoprivredne proizvodnje i klimatskih promjena dovele su zemlju do kritične točke, a nedavna ratna razaranja na civilnoj infrastrukturi dodatno su produbila krizu.
Satelitske snimke najbolje ilustriraju razmjere problema. Jezero Urmia, nekoć najveće slano jezero na Bliskom istoku, danas je tek sjena onoga što je bilo. Dok je devedesetih godina pokrivalo gotovo 6000 četvornih kilometara, danas se svelo na manje od 10 posto svoje nekadašnje površine te se pretvorilo u pusto slano polje.
Najbolje se to vidi na ovom timelapse-videu spomenutog jezera koje obuhvaća sve godine od 1984. do 2022.
Igranje vatrom s vodom
Iran se već godinama nalazi na vrhu ljestvice zemalja s ekstremno visokim stresom vodnih resursa. Prema podacima instituta Instituta za svjetske resurse (World Resources Institute), zemlja godišnje troši više od 80 posto svojih obnovljivih izvora vode. Situacija je dodatno eskalirala nakon izvješća o napadima na desalinizacijske pogone, cjevovode i drugu ključnu vodnu infrastrukturu u ranim fazama sukoba.
Poljoprivreda je uvjerljivo najveći "potrošač" jer na nju otpada čak 91 posto svih vodnih zahvata, no zbog zastarjelih i neučinkovitih sustava navodnjavanja ogromne količine te dragocjene vode gube se prije nego što uopće dođu do usjeva, piše Al Jazeera.
Kriza već mijenja demografsku sliku zemlje. Prema riječima Abdolkarima Hosseinzadeha, iranskog potpredsjednika za ruralni razvoj, od 69.000 iranskih sela, čak 31.000 je napušteno. Kako bunari presušuju, a poljoprivreda postaje nemoguća, obitelji bježe u velike gradove poput Teherana, Mashhada i Isfahana, stvarajući time dodatni pritisak na ionako prenapregnute urbane vodovodne sustave.
U gradu Isfahanu, poznatom po povijesnom mostu Si-o-Se Pol, mještani sve češće gledaju u suho korito rijeke Zayandehrud, koja je stoljećima bila žila kucavica tog područja.
Vodena mafija
Iranska vodena kriza nije samo posljedica klimatskih promjena, već rezultat sistemske korupcije kojom dominira Iranska revolucionarna garda (IRGC). Kroz inženjerski ogranak Khatam al-Anbiya, IRGC forsira izgradnju ekološki pogubnih megabrana i sustava za preusmjeravanje voda, primarno radi ostvarivanja golemih profita i kontrole resursa.
Ova "vodena mafija" privilegira politički povezane industrije nauštrb lokalnih poljoprivrednika, dok sustavnim zaobilaženjem ekoloških propisa dovodi do isušivanja rijeka i jezera. Umjesto održivih reformi, režim koristi kontrolu nad vodom kao polugu moći i sredstvo za suzbijanje socijalnih nemira izazvanih nestašicom, čime se ekološka katastrofa izravno pretvara u instrument političke i vojne dominacije.
Sustavni problem koji čeka rješenje
Iako Iran posjeduje stotine brana građenih za skladištenje vode i proizvodnju struje, mnogi su rezervoari pali na kritično niske razine. Gradovi oko Teherana, smješteni na južnim obroncima planina Alborz, suočavaju se sa smanjenim dotocima, a desalinizacija, koja u susjednim zemljama zaljeva igra ključnu ulogu, u Iranu sudjeluje s tek tri posto u ukupnim potrebama.
S obzirom na to da više od 70 posto iranskih sela trenutačno prolazi kroz neki oblik vodne krize, stručnjaci upozoravaju da je pred Iranom vrijeme teških odluka. Bez radikalne reforme poljoprivrednog sektora i ozbiljnijeg ulaganja u modernu tehnologiju, vodna kriza prijeti postati trajno stanje koje će dugoročno definirati sudbinu ove nacije, neovisno o ishodu aktualnih sukoba.
