Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Slovenski 'nezavisni intelektualci' u četvrtak su američkom predsjedniku Baracku Obami napisali pismo kojim od SAD-a traže da podrži načelo pravičnosti u graničnom sporu s Hrvatskom, jer u suprotnome, kažu slovenski 'nezavisni intelektualci', Balkan bi opet mogao postati regija sukoba i nemira.


Među potpisnicima tog pisma je i Dimitrij Rupel, bivši ministar vanjskih poslova u Janšinoj demokršćanskoj vladi, koji je sve drugo osim nezavisan. Sadržaj tog pisma je glup i neutemeljen i zvuči kao prijetnja Slovenije ne znamo kome, a pogotovo ne znamo od koga(????). Balkan neće više biti regija krvavih sukoba. Ideju Balkana kao teritorija jeftine i nebitne krvi sa Srbijom kao stalnim destabilizatorom 'na daljinsko upravljanje' - zauvijek je slomila i razbila u paramparčad vojno-redarstvena akcija Oluja pripremljena i izvedena pod američkim političkim i obavještajnim patronatom i po američkoj 'lift and strike' vojnoj doktrini.

Vezani članci Slika nije dostupna Stan premijerke: Sve zakonito ne mora biti i moralno Slika nije dostupna Slučaj Polančec šteti ugledu Vlade? Kakvom ugledu?!

>> Hrvatska prihvatila posredništvo EU i očekuje deblokadu pregovora

Zapadni Balkan ostaje u ovoj konfiguraciji /s Kosovom i BiH kao dva protektorata krhke stabilnosti/ kao regija u kojoj će biti manjih, menadžeriranih političkih kriza. To je uostalom, sad kad se osvrnemo, malobrojnima bilo sasvim jasno još u Daytonu prilikom 'gradnje' sporazuma koji je nakon Oluje, kao glavnog preduvjeta, označio kraj rata. Već u temeljima tog sporazuma zemljovidi u BiH koje je Milošević etnički počistio dobili su prednost nad bilo kojim političkim, pravnim ili humanitarnim načelom.

Britanska povjesničarka Carol Hodge piše: 'Amerika je bila odlučujući čimbenik u okončanju rata, ali njezina dominacija u daytonskoj mirovnoj nagodbi nije bila tako potpuna kako se to pretpostavlja. Richard Holbrooke koji je stajao za kormilom daytonskih pregovora tada je opisivan kao čovjek koji je razbio kalupe nastale tijekom četiriju godina neuspjele europske diplomacije. No u praksi, njegova se zadaća svodila na popunjenje diplomatske niše koju su privremeno bili napustili europski pregovarači i time zaključiti nagodbu temeljenu na podjeli teritorija, a dogovorenu o okvirima Kontaktne skupine u lipnju 1994.' /dr. Carol Hodge 'Britain and the Balkans'/. Presudnu ulogu u osnivanju kontaktne skupine odigrala je Velika Britanija. Kontaktna skupina od 5 zemalja Londonu je te 1994. poslužila kao platforma za kontrolu sve oštrijih inicijativa Clintonove vlade, te za 'titranje' Rusiji kao zemlji kojoj se, te 1994., daje na važnosti u donošenju važnih odluka međunarodne zajednice.

>> Haag je nastavak slovenske priče dogovorene u Londonu

Ovaj mali osvrt unatrag pišem zato da bi se bolje razumio ne sadržaj, već politička simbolika tog slovenskog pisma upućenog Washingtonu. Poslano je samo dan nakon što je predsjedniku Obami u državničkom posjetu bio britanski premijer Brown. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo tim su susretom, kako je priopćeno, potvrdili svoje 'specijalne odnose', a premijer Brown je u američkom Kongresu dočekan euforičnim pljeskom. Po obavještajnom obrascu i modelu, pismo slovenskih intelektualaca neodoljivo podsjeća na memorandum SANU, koji su početkom devedesetih potpisali istaknuti srpski akademici, a koji je označio početak velikosrpske agresije i krvavog raspada Jugoslavije.

Status zemalja tzv. Zapadnog Balkana nedvojbeno će se raspravljati na sljedećem summitu NATO-a u Strasbourgu početkom travnja. Stoga se Hrvatska, prvi put od slovenske blokade EU pregovora, postavila nešto mudrije. Čeka svoje punopravno članstvo u tom američkom vanjskopolitičkom konceptu, a samim tim i svoju bolju poziciju za prljave igre. Zagreb će prihvatiti europsku inicijativu za posredništvom u graničnome sporu, ali ne pod slovenskim uvjetima. Prihvaća je kao određivanje pozicija obiju zemalja pred Međunarodnim sudom. To se Slovencima neće svidjeti. Slovenija inicijativom Ollija Rehna te idejom da odluka posredničke skupine koju bi vodio Marti Ahtisaari bude obvezujuća za obje države, pokušava političko rješenje na mala vrata podignuti na razinu sudskoga merituma. A to nije moguće. Ne samo zato jer su politička rješenja i odluke sudova same po sebi proturječnost, već zato jer se takav prijedlog kosi s pravnim stečevinama Europske Unije, kruga i kluba u kojem se svi prijepori dokazuju i rješavaju na sudu. U krilu vladavine prava.

>> Vlada tajila ultimatum EU o topničkim dnevnicima?

Unatoč NATO članstvu pitanje je hoće li Hrvatska s nešto bolje međunarodne pozicije znati koristiti sve instrumente europskih načela, ukazivati na njihovo kršenje u smislu podvojenih kriterija protivnima europskome duhu? Odgovor na to pitanje trenutačno nije moguće dati, ali može se kazati da optimizam ne bude dosadašnja iskustva u vještini naše politike baratanjem legitimnim mehanizmima prava i diplomacije, te njihovim 'okretanjem u svoju korist'. Otkriveno je, naime, da je demarš češkog EU predsjedništva vezan uz tzv. topničke dnevnike i (ne)suradnju s Haagom u Zagreb stigao prije sedam dana. Iako se značaj demarša pokušava umanjiti na način 'nije to ništa, pa gdje bi stigli kad bi objavljivali sve diplomatske note' - nevjerojatno je na koji je to način naša Vlada razmišljala kad je mislila da se to neće doznati, točnije da se Europska komisija neće 'pobrinuti' da se to dozna.

'Vrag je u detaljima'

Ministar Šimonović, kojeg inače iznimno cijenim, u tom je trenutku pao na ispitu iz 'kriznoga komuniciranja'. Kazao je kako u demaršu piše da EU pozdravlja dogovor Hrvatske i glavnog haškog tužitelja da se pronađu ta 23 fantomska dokumenta s popisima koordinata i streljiva koji Haag naziva 'topničkim dnevnicima'. Pa naravno da svaka 'packa' u diplomatskoj korespondenciji počinje pozdravom, pohvalom za napore itd., a onda slijedi ono ali… 'Vrag je u detaljima' - govorio je tijekom rata lord Owen. Uz to ministar pravosuđa novinarima je dopustio samo jedno pitanje. Kao dugogodišnji iskusni i kvalitetni hrvatski diplomat trebao je znati da se u takvim situacijama to nikad ne radi…

Sve nerazumijevanje stvarnog značaja haškog Tribunala, posebno glavnog tužitelja /vidi tekst – 'Balkan express via London'/ i nikakvog interesa za korištenjem domaćih i haških zakona u suradnji s haškim tužiteljstvom, a zadnje godine, posebice svojeg nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti, ukazuje na to da Hrvatska očito nije ni shvatila da joj uhićenje Ante Gotovine u prosincu 2005. NIJE NUŽNO OSIGURALO LAKŠI ULAZAK U EU. Štoviše slučaj Oluja tek je tada trebalo razviti u ono zbog čega je optužnica nakon velikih polemika unutar međunarodne zajednice, pa i samoga Tribunala - podignuta. Optužnica je nastala kao zapadnobalkanski pečat za Hrvatsku i glavni instrument njezina kočenja. Hrvatska očito ni svoj početak pregovora u jesen 2005. nije razumjela kao quid pro quo ustupak zemljama članicama, koje su se na čelu s Austrijom žestoko protivile početku EU pregovora s Turskom zakazanim za isti dan.

Pa onda ne čudi što je vijest o demaršu prošloga petka zapravo totalno krivo plasirana. Apostrofirana je kao zapreka EU pregovorima o poglavlju o pravosuđu. Vijest uopće nije detektirana suštinski - kao moguća zapreka u postupku koji se u Haagu vodi protiv Gotovine, Čermaka i Markača. Te da se ta zapreka, s obzirom da je riječ o topništvu, osobito odnosi na Gotovinu. To samo znači da javna riječ također diše u ritmu političkog, brainwashinga i da rijetko tko zapravo razumije što će sve dobrog ili lošeg, kod kuće i na vanjskopolitičkome planu, implicirati konačni pravorijek u predmetu Oluja…
Hrvatska Vlada jednostavno je 'progutala' Brammertzovo okretanje pile naopako.

>> SDP: 'Demarš nanosi ozbiljnu štetu odnosima Hrvatske s EU'

Nakon što su obrane prije 5 mjeseci u redovitoj razmjeni dokaza među hrpom papira uočile 70 dokumenata koje tužiteljstvo inače potražuje od Hrvatske, Vlada nije skočila i pitala: 'Otkud vam to?' Ne, tolerirala je tužiteljevu 'fintu', a tužitelj je 'zauzvrat' broj topničkih dokumenata s prvobitnih 300 naglo smanjio na 23. S obzirom na to da prema zakonima RH niti jedan dokument u Haag ne može otići bez znanja države, Hrvatska nikad nije izrazila sumnju da tužitelj ima i ta 23 dokumenta, a kamoli u tom smislu Vijeću sigurnosti podnijela zahtjev za istragom. Umjesto toga, naše državno odvjetništvo je krenulo s lovom na vještice, prijeti se kaznenim progonom onima koji su te dokumente uništili ili skrivali. A ne razmišlja se o onima koji su te dokumente, baš kao i očito onih 70 pronađenih, možda tužitelju dali 'na crno' pa on sada političkim ucjenama i demaršima tu dokumentaciju zapravo želi 'legalizirati'. Iznuditi od Hrvatske priznanje da ima 23 dokumenta za koje zapravo nema pojma kako su otišli u Haag. Takvo što nikad nismo čuli iz usta naših političara. A takvo što je, kad se sve zbroji, itekako moguće.

>> Zagorcu sedam godina i vraćanje 5 mlijuna USD

Da je u Hrvatskoj sve moguće, osobito u legendarnom pravosuđu, pokazuje i presuda Vladimiru Zagorcu. Za ratno profiterstvo dobio je nepravomoćno sedam godina zatvora i obvezu vraćanja 40 milijuna kuna državi… Nitko nema iluzija da je Zagorec tip koji je svoje bogatstvo zaradio poštenim radom - ali da bi mu se moglo vikati da je kriminalac - na sudu se to i treba potkrijepiti hrpom materijalnih i drugih dokaza… Kad sam čula obrazloženje izreke te presude učinilo mi se na trenutak da sam u Moskvi 1948., a ne u Zagrebu 2009. Presuda je donesena temeljem iskaza Hrvoja Petrača, osuđenog za otmicu Zagorčeva sina, Snježane Šiprag, tajnice i Zagorčeve i Petračeve frendice, te osobe koja je valjda tri puta mijenjala ime, a sad se zove Terezija Barbarić. Famoznih dragulja, glavnog corpus delictija nema. Nema ni analize tijeka novca koji je Zagorec prisvajanjem tih dragulja zaradio itd…

Petrač može nakon ovoga raditi kao viši savjetnik USKOK-a

Javnosti je bačena kost, svi psuju Zagorca lopova… Petrač nakon ovoga može slobodno biti zaposlen u USKOK-u kao viši savjetnik. Jer u koga on upre prstom, taj u Hrvatskoj biva osuđen po prijekom postupku, a ako treba uvaži se i iskaz duha ili kućnoga ljubimca. Zagorec je kazao da je on 'mali miš kojeg država i predsjednik žele uništiti'. Mesić je kazao kako je Zagorec 'ugojeni mali miš'. Mene sve to već podsjeća na neki filmski predložak. Kad Mario Puzo i Francis Coppola žele napraviti mit o mafiji, pa radnju smjeste u neku zemlju u kojoj postoje državne institucije i kojom vladaju neki tipovi, u biti izvana ok, razumni, osvješteni itd. I to tako traje i traje dok netko treći, kojeg nam Puzo i Coppola ne otkrivaju do kraja filma, jednim pucnjem ili autobombom ne pokrene domino efekt mafijaškog državnog obračuna na vrhu.

>> Arhiva