Brojni problemi zatvorskog sustava aktualizirani su nedavno kada je izbio požar u splitskom zatvoru na Bilicama. Tamo su zatvorenici zapalili madrace, a sve je završilo sa strašnim posljedicama jer se petero njih borilo za život u KBC-u Split.
Nakon tog nemilog događaja uslijedile su brojne reakcije naših čitatelja koji su se požalili na loše uvjete koji vladaju u splitskom zatvoru. A slično svjedočanstvo boravka u zatvoru, ali u Remetincu, za DNEVNIK.hr ispričala je žena koja je željela ostati anonimna. Ona je prošle godine u pritvoru provela tri mjeseca.
"Kad sam dovedena u Remetinec, bila sam u prostoriji velikoj oko 50 kvadrata s još 37 žena među kojima je bilo dosta stranih državljanki, uglavnom Turkinja, koje su tamo završile, kako sam kasnije doznala, zbog povezanosti s krijumčarenjem migranata. Uvjeti su bili katastrofalni, imali smo samo dva sanitarna čvora, uz krevete na kat. A neke su spavale na podu jer su im donijeli madrace. Kasnije sam prebačena u manju prostoriju od petnaestak kvadrata gdje nas je bilo osmero. Tu je također bilo užasno jer toalet nije pregrađen, pa su se mogle vidjeti noge i glava onog tko vrši nuždu, odnosno na tu osobu je pucao pogled s gornjih kreveta. Ponekad se dogodilo da istovremeno jedna zatvorenica jede, a druga vrši nuždu. Možete si mislit kakav je to bio smrad i grozni higijenski uvjeti. Posebno je bio problem prilikom većih oborina kad se dizala razina vodostaja, pa se nesnosan smrad širio prostorijama", ispričala je na početku te dodala:
"Također, znalo se dogoditi da usred ljeta, tijekom najvećih vrućina u kolovozu, po 24 sata nemamo vodu. Nismo mogli ništa popiti, pa je u cijelom zatvoru nastala pobuna. Nismo smjeli ni do kantine kako bismo nešto kupili, za razliku od muških jer to je ipak muški zatvor i oni su u boljem položaju nego žene. To tvrdim jer muški zatvorenici mogu svaki dan na tuširanje dok žene imaju samo tri tuš-kabine na njih 300. Oni mogu dvaput tjedno u kantinu, a žene samo jednom; oni imaju pravo naručiti hranu iz kantine, dok kod žena to ovisi o pravosudnim policajkama i tome kojoj zatvorenici će to dopustiti. Ujedno, mnogo je više pravosudnih policajaca nego policajki."
Potom je podrobno opisala loše uvjete u remetinečkom zatvoru.
"Ne želim da me se krivo shvati, ali kad pogledate kakvi su uvjeti u Remetincu, Šibeniku, Splitu... smatram kako se zatvorenike ne bi trebalo tretirati poput logoraša u Auschwitzu. I te stvari su slučaj za Europski sud za ljudska prava. To sam kazala i šefici pravosudnih policajki u Remetincu. Ma svinje imaju bolje uvjete od ljudi koji su tamo. Otpadaju zidovi, spavate među štakorima i žoharima, bojite se da ćete dobit neku bolest. Jer redovito se događalo da pored 'kaveza', odnosno dvorišnog prostora koji zatvorenice koriste za boravak na zraku, vidite mrtvog štakora veličine mačke. Zbog loših higijenskih uvjeta zatvorenice su nerijetko imale uši u kosi, a zbog stjenica su zatvorenici također palili madrace poput zatvorenika u splitskim Bilicama nedavno. Inače, zatvorenice dnevno imaju pravo dvaput biti u 'kavezu' po sat vremena, no nas su redovito držali po dva sata u komadu na vrućini usred ljeta. Muški 'kavez' je, primjerice, znatno bolji jer je veći, ima igralište i dio njega je u hladu."
Otkrila je i kako su nerealno visoke cijene namirnica koje zatvorenici mogu kupiti.
"Sudsku kontrolu, koja je dolazila jednom tjedno, pitala sam kako je moguće da za sve kupljeno u kantini računi nisu fiskalizirani. Oni su mi odgovorili da je zatvor udruga zatvorenika. Što to onda znači? Da bismo mi kao udruga mogli birati kad ćemo izaći van!? Kontrola je također odmahivala rukom i kad bih se požalila na loše uvjete u zatvoru. Ujedno, cijene u kantini su sulude, a u tjedan dana na neke najosnovnije namirnice poput deterdženta, čokolade... potroši se više od 200 eura. Zamislite, recimo, samo jedan Čokolino ćete platiti 15 do 20 eura. Ljudi vam izvana moraju slati novce da biste pokrili sve troškove, a ako želite otići podići novac na bankomatu, to se isto naplaćuje. Pritom morate dosta čekati da dođete na red za odlazak na bankomat jer to, naravno, ovisi o tome kada pravosudni policajci imaju vremena da vas otprate."
Ispričala je i kako joj je jednom prilikom pozlilo.
"To se dogodilo kad sam bila u 'kavezu' o kojem sam ranije pričala. Pozlilo mi je dok sam mobitelom razgovarala s majkom. Ujedno, zatvorenice, ovisno o statusu kaznenog djela, imaju pravo na petnaest minuta razgovora mjesečno. No, i tu treba mnogo čekati da se dođe na red. Imam napadaje panike i tada mi je bilo loše. Srušila sam se, a po zakonu me nitko u takvom stanju nije smio ni dirati, a kamoli ne liječnica koja je vidno bila pod utjecajem alkohola. Međutim, odveli su me u sobu te je ona sestrama rekla da imam epileptične napadaje i da nema potrebe zvati hitnu pomoć. Potom su mi dali pogrešnu terapiju, pa mi je bilo još gore. Sljedećih tjedan dana imala sam napadaje panike sve dok nisam počela odbijat tu terapiju. Općenito kada sam željela kod doktora, također se nije moglo doći na red, a i većina njih su dosta stari ljudi, pa se može reći da je upitno kako obavljaju taj posao. Isto tako, ostala sam bez jednog zuba zbog neadekvatnog liječenja."
Svjedočila je, tvrdi, i uznemirujućim nasilnim scenama.
"Shvaćam kako pravosudnih policajki ima premalo i one su rastrgane od posla. Ima ih samo desetak. One moraju zaprimati prljavu odjeću zatvorenica, voditi ih prilikom posjeta te na liječničke preglede, baš sve moraju raditi, pa čak i čistiti. Kad tim lošim radnim uvjetima dodate činjenicu i da su one isto samo obične osobe sa svojim privatnim problemima možda i ne čudi što su ponekad pucale po šavovima i pretjerano reagirale u nekim situacijama. Bilo je više tih scena kad je čuvare jednostavno 'prebacilo'. Jednom prilikom je jedna Turkinja dobila informaciju da joj je preminuo otac, počela je plakati i samo zbog toga su je policajci i policajke brutalno premlatili pendrecima. To je čak i za njih bila nezgodna situacija jer je ona bila u istražnom pritvoru i teško su mogli pred sucem opravdati što joj se dogodilo. Uglavnom, ti pretjerani udarci pendrecima ili šamari, ako im neka zatvorenica nije sjela ili su je imali na piku, bili su uobičajeni, a premlaćivanja su se najčešće događala kad bi nekog odveli na 'razgovor' u jednu sobu", zaključila je naša sugovornica.
Potvrdu i objašnjenje tih navoda zatražili smo u remetinečkom zatvoru prije gotovo dva tjedna, no njihov odgovor još nismo dobili. Objavit ćemo ga nakon primitka.
