Sada, i sam otac, čini ono što je njega spasilo, dalo mu priliku u životu. Od dječaka kojemu je bila potrebna pomoć, odrastao je u čovjeka koji pomaže drugima. Na mjestu gdje se ljudi poznaju samo po dobroti, a ne dijele vjerom i nacijom ekipa emisije Provjereno donosi priču o onima koji su čovjeku čovjek.
Pročitajte i ovo
"Nemam nigdje nikoga. Nema nikoga od rodbine. Nikoga, ja sam sam kao drvo okresano. I valjda tako sam kažnjen od prirode", priča 92-godišnji Ranko Bjelovuk. Kada mu je prije par godina umro mlađi brat, ostao je sam. Kao po kazni i kako kaže djed Ranko, kao drvo okresano.
U Džaperovcu, selu u okolici Vojnića, vijeme sporo teče. Pa i onda kada ti ga od života nije ostalo previše. "Ma j**i godine, nemoj me to pitati", poručuje Bjelovuk. Na pitanje novinara mora li baš tako - kaže da nije sramota.
Nije, ali o tome koliko ih se nanizalo radije ne bi. Da ima devedeset i dvije godine priznao je tek puno kasnije. Smrti se, kaže, ne boji. "Ništa! Ništa! Umrijet se mora. Umrijet se mora", navodi Bjelovuk.
Živi bez struje i vode
Bez struje i vode je naučio. Njima se više za života ni ne nada, kaže. Drago mu je kad bilo tko navrati, ali njemu se ipak najviše veseli. "Šukrija, gdje je sada?", pita se Bjelovuk.
"Idemo kod korisnika Ranka, daleko je šest kilometara. Djed sam živi", kazao je Šukrija Dolić. "Njemu nema nitko doći osim nas. Jedino mi i poštar što ide kod njega i to je sve", dodaje Dolić.
A takvih je, kaže Dolić, većina od pedesetak starijih što ih u okolnim selima on i kolegice gerontodomaćice svakodnevno obilaze. Smilja ga je dočekala uz cestu i ušla u automobil.
Sretni su jer je lijepo vrijeme pa kilometar i nešto makadamskim putem uz brijeg sa sporedne asfaltirane ceste ne moraju pješice.
"Kad je snijeg ne možemo autom, ne možemo tako... i kad je kiša, kad su jake kiše i kad je blato", govori Dolić.
Donedavno je vozio bicikl
Djed Ranko ih dočekuje. Oni su mu, uz susjeda s obližnjeg brijega, jedini gosti. Donedavno je vozio bicikl pa bi se svakoga utorka zaputio do Vojnića. Više ne može. I željan je djed Ranko i društva i razgovora.
Smilja dolazi jednom tjedno, obično ponedjeljkom. Ženske ruke u kući nije ni bilo dok ona nije počela dolaziti prije desetak godina koliko je djed Ranko korisnik pomoći u kući.
Donese mu namirnice, opere, počisti, ponekad skuha. Ali to kaže djed voli sam. U kući i bez vode i bez struje za nju uvijek ima posla.
"Čistim šporet s lugom, djed nema Vima. A i lug dobro očisti, evo vidite. Moramo se snaći", govori gerontodomaćica Smilja.
Na Šukriji je sve ostalo, ono što djed zove muškim poslovima. Cijepanje drva, košnja trave, čišćenje snijega. Oboje su zaposlenici Centra za pomoć u kući iz Široke Rijeke.
"I on kad dođe raditi, taj radi zbilja kako pripada. Veliki je radnik", kazao je djed Ranko Bjelovuk.
Drago mu je što pomaže
"Meni je drago ovako kad nekome pomažem jer i meni je trebala pomoć. I ja ću ostariti. I meni će netko trebati pomagati. Mene to ispunjava", govori 32-godišnji Šukrija Dolić.
Sva su drva prešla preko Šukrijinih ruku. I kad su ih izvlačili iz šume, i kad su ih pilali i kad su ih slagali.
"Ja sam bolestan ako nemam drva cijepati ili tako nešto kad sam na to naučio. I nije mi teško ništa. S dobrom voljom, nema ništa teško", govori Dolić.
Nju valjda dobiješ kao bonus. Kao pomoć i suputnika u životu u kojem će ti svega drugoga itekako nedostajati. Šukrija je nacijepao djedi Ranku drva, i ona sitnija, za potpalu.
Radi otkako zna za sebe
Ima trideset i dvije godine, ali radi Šuki, kako ga svi od milja zovu, otkako zna za sebe. Od vremena kada je kao klinac sanjao nikad dosanjane snove.
"Nogometaš, ali eto, ništa. Nisam imao za lopte, što ćeš. Tako je", rekao je Šukrija Dolić.
S nekim se stvarima pomiriš i prije nego ih postaneš svjestan. "Nije bilo bajno moje djetinjstvo. Bez oca sam ostao, ostavio nas petero. S majkom", rekao je Dolić.
Baka ih istjerala iz kuće
"Ostali smo kod bake živjeti tu. I sve je bilo u redu dok je djed bio živ. Nije nas dao i onda nas je baka istjerala iz kuće. Mi smo otišli u neku kuću napuštenu, niti prozora nije bilo ni ništa. Isto dobri ljudi, najlon na prozore, daj da se zaštitimo malo, da nam ne puše. Jer smo bili mali, jedan drugom do uha", opisuje.
Brzo je odrastao. Morao je jer bio je najstariji. Onaj na kojeg se mama oslanjala i na kojeg su braća i sestre računali.
"Što sam imao - deset godina, devet. Išli smo raditi nekome u dnevnice, za šećer, ulje i tako. Tako je vrijeme bilo. Druga djeca idu na kupanje, sunce, ljetno doba, ja u njivi radim", prisjeća se Šukrija.
Danas je i sam otac i sve što radi kaže, radi samo s jednim ciljem. "Ako sam ja propatio, neće moje dijete", navodi Šukrija.
Oca je vidio samo jednom
Otkako ih je ostavio i stvorio drugu obitelj, oca je vidio samo jednom. "Mene samo boli - je li on krenuo tamo leći i pomislio na nas petero, imamo li što večerati, e to", rekao je i dodao da otac nikad nije pitao za njih.
U djetinjstvu u kojem se sreća mjeri nadnicama u ulju i šećeru, kao oca je gledao svakog onog tko bi mu nešto dao, tko bi mu na neki način pomogao.
Šukrija i njegov šef Azim često gledaju fotografije s ljetovanja, kad je Šuki bio dječak. Na jednoj je s tadašnjim predsjednikom Stipom Mesićem. "Mislim da je ovo bila 2006. ili 2007", prisjeća se Šukrija.
Od teškog djetinjstva ostala su i neka lijepa sjećanja. Ljetovanja o kojima je mogao inače samo sanjati, prvi susret s morem.
"Sjećam se što sam vidio toliko more. I kad sam ušao u vodu, mislim voda slatka. Ja ovako, a ono slano pa mi malo... znate", opisuje Šukrija Dolić.
Azima gleda više kao oca
Sve je to sa Šukrijom prolazio on, Azim. Iako ga sada zove gazda, na njega gleda drugačije. "On je meni više nego šef, kao otac mi je. Pomogao mi je kad je najteže bilo i tako", rekao je Šukrija.
S petnaest godina ga je, kaže, uzeo pod svoje. Dao mu da volontira u Centru, a čim je napunio osamnaest zaposlio ga kao pomoćnog radnika i kaže Šuki - dao mu budućnost.
"Sjećam se prvi radni dan, vučem sjekiru, sjekira veća od mene. Znate kako je", objašnjava Dolić.
Da nije bilo gazde, iskreno priznaje, tko zna kako bi sve završilo. "Zato što, kako bih rekao... bilo se tu uhvatilo i lošeg društva i svega. Znate kako je. On nema oca, ajmo mi njega iskorištavati", opisuje Šukrija.
Jutro započinju s kavom
Od tada svako jutro započinju kavom, za stolom u Centru za pomoć u kući u Širokoj Rijeci. I dok gerontodomaćice imaju mjesečna zaduženja, Šukrijina se mijenjaju svaki dan.
"Treba otići do gospođe, kod nje samo spisak za kupovinu uzmeš", objašnjava Šukriji Azim.
O tome koliko mu je Šukrija zahvalan i gleda li ga kao oca, Azim nerado govori. Nije, kaže, učinio ništa posebno, samo ono što je normalno i ljudski. Ono što i dalje radi sve ove godine, kroz Centar se brinući o pedesetak starijih i nemoćnih u okolici Vojnića, uz granicu s BiH.
"Mislim da je to posebno zadovoljstvo, što svakim danom znate da ćete nekoga usrećiti, da ćete nekome pomoći. Mislim da je to najosnovnija stvar koju svaki od nas vidi ujutro kada dođe na posao", ističe Azim.
"Zato što je čovjek. Čovjek čovjeku. On ne gleda tko si i što si, nego... zato svaka mu čast", dodaje Šuklija Dolić.
Tako je to kod njih u Širokoj Rijeci i drugačije ne može. Drugačije ne znaju živjeti. Ni za vrijeme rata, ni u vremenima nakon kada su musliman Šukrija i katolkinja Smilja djedi Ranku pravoslavcu u životu sve. I rod i pomoz Bog.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
-
"Grozno se osjeća"VIDEO Otkriveno tko je muškarac koji je ustao s klupe tri sekunde prije katastrofe
-
Počinju ispitivanja odgovornihŠokantna ispovijest inženjera koji je radio na nadstrešnici: "Nije istina što kaže ministar, slao sam dopise kad sam ovo vidio u betonu..."
-
prebačena u bolnicuEngleskinji pozlilo na letu za Grčku, pilot hitno stao u Hrvatsku - Dijagnoza ih je šokirala: "Odmah sam se rasplakala..."
