Ove četiri djevojke život nije mazio – napustila ih je majka, umrli su im baka i otac, a one danas imaju samo jednu želju: ponovno biti zajedno

I kao već stotine puta do sada, ta je iskrena želja privukla one koji nisu ostali imuni na želju skromnih i vrijednih djevojaka samo da one, četiri sestre, ponovno budu zajedno, pod istim krovom. Da njihov san ne propadne, akciju je pokrenula udruga Zipka iz Varaždina.

Pročitajte i ovo Provjereno Prozor dnevnog boravka Zoranov je jedini prozor u svijet: Nakon devet godina netko ga se napokon sjetio Analiza Provjerenog Znate li kakvim se sve kemikalijama, teškim metalima i plastikama svaki dan trujemo? "Nadam se dobrim rezultatima, ali..."

Golih zidova i prašnjavih podova, kuća u raspadu za njih je i dalje dom, jedini pravi, kaže Mihaela, najstarija od četiri sestre Majhen. Za nju, Klementinu, Barbaru i Luciju to je mjesto najljepših uspomena.

Smijeh i cika dok su bile djevojčice odjekivali su skromnom kućicom u Novakovcu pokraj Varaždina, ali njihovo djetinjstvo bilo je sve samo ne lako. Kada je Mihaela imala sedam, a najmlađa Lucija jedva dvije godine, napustila ih je mama. Otišla je i više se nikada nije vratila. Lucija, najmlađa od četiri sestre, majke se ni ne sjeća, a njezine suze Mihaelu najviše bole.

Klementini i Barbari o tome je teško i govoriti. Što se zapravo dogodilo, kažu, nisu baš bile ni svjesne. Jednostavno su bile premalene. Život je išao dalje. Imale su baku i tatu, i mjesto na kojem su nastajale nove uspomene. Njihova imena na vratima ormara, crteži na zidovima tragovi su djetinjstva koje će zaustaviti još jedna obiteljska trajedija – smrt bake, događaj nakon kojeg je Mihaela morala brzo odrasti.

''Nije baš bilo lako kada sam shvatila da je sve na mene palo jer sam najstarija sestra. Nije mi baš svejedno bilo. Znam da se moram brinuti o tati, o sestrama, kako će ići u školu, što će ručati prije nego što odu u školu, poslije kada dođu doma'', prisjeća se Mihaela. Za njih bi, kaže, dala sve. One su njezine maze, najbolje sestre koje bi itko mogao poželjeti, a ona je njihov oslonac i temelj.

Ostale bez ikoga

U kuhinji pokrivenoj prašinom svaka sitnica budi uspomene: na palačinke koje su pekle na starom štednjaku, na variva koje je ona kuhala, a sestre s negodovanjem jele, na sve ono što ih je tata Josip učio, on sam sa svoje četiri djevojčice. ''Ja za njega imam samo riječi hvale. To je najbolji tata kojeg netko može imati. Sve smo dobile, što god smo htjele, sve nam je omogućio dok smo bile mlađe i slušao nas je kakve god smo probleme imale ili u školi ili doma. Stvarno duša od čovjeka'', priča najstarija sestra.

No jednog je jutra 2014. godine, nakon odlaska majke i smrti bake, po treći put stao cijeli njihov svijet. Sve što su znale i na što su računale toga je jutra prestalo postojati. Njihov je tata umro. Rekli su im da je tata bolovao od tumora na mozgu, da je to bio razlog njegove smrti. I tako su ostale same.

Najmlađoj je sestri 12, a najstarijoj tek 17 godina. Ostale su bez ikoga na svijetu i s velikim strahom nad glavama. Završile su najprije kod rodbine, a potom u udomiteljskim obiteljima, kod teta koje su, kažu, bile najdivnije na svijetu. No nisu bile skupa i nisu bile kod kuće, ondje gdje pripadaju.

Zakon je jasan. Kada završe školu i postanu punoljetne, imaju još svega godinu dana pravo boraviti kod udomitelja. Nakon toga moraju se same snaći.

Kucale na sva vrata i pokrenule akciju

Mihaela radi i živi kod dečka. I Klementina je zaposlena i još kod tete udomiteljice, baš kao i dvije mlađe sestre. Lucija planira upisati fakultet. U kuću se žele vratiti i zato je često obilaze i čiste, održavaju koliko mogu, ali obnoviti je tako da bude prikladna za život sestrama je nedostižno.

Briga je to koju su na svoja leđa odlučile preuzeti članice udruge udomitelja Zipka iz Varaždina. ''Mi za sestre znamo. One su od 2014. u udomiteljstvu i znamo da posjeduju kuću i onda nam je jedna udomiteljica stavila bubu u uho da bi bilo dobro da probamo tu kuću obnoviti i srediti. Tako smo mi onda sa srcem ušli u tu priču'', govori Stana Vereš, tajnica udruge Zipka.

Kucale su na sva vrata, riješile opsežnu papirologiju i pokrenule akciju pod nazivom ''Da kuća postane dom". Učenici Elektrostrojarske škole u Varaždinu izradili su im promofilm, a svojim sudjelovanjem akciju je podržao i glumac Jan Kerekeš.

Problem stvara trošni krov

Vlastitu su rodbinu angažirale da volonterski odradi idejni projekt za kuću, a nisu se obeshrabrile ni kada je predračun pokazao da bi za obnovu i dogradnju kuće trebalo prikupiti čak pola milijuna kuna. '' Kad se bratska srca poslože, i olovo plivati može. Tu smo mi'', kaže Vereš.

Uštedjet će, kažu, gdje god budu mogli i računaju da će predviđeni iznos uspjeti barem prepoloviti.

No sestre Majhen još uvijek s nevjericom govore o cijeloj akciji i tome da će možda uskoro ponovno biti zajedno pod istim krovom, u svojem domu. Do tada rade sve što mogu kako bi i one pomogle. U slobodno vrijeme dolaze i kose, održavaju dvoriše, raščišćavaju, ali i planiraju s tetama iz Zipke.

Pred njima je još mnogo posla, mnogo malih ciljeva koje treba ostvariti i samo jedan problem koji muči tetu Nadu, a to je obnova trošnog krovišta. Naći će se i za to, sigurna je Mihaela. Njima ionako nije toliko važno kako će kuća izgledati, kakav će biti namještaj ili boja zidova. Važno im je samo jedno - da kuća postane dom, da san postane java.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr