Znala je i prije nego što su se pojavili simptomi. Počela je upozoravati ukućane na to da će Lovro imati epileptični napadaj. I tko zna koliko puta dosad, spriječila je teže posljedice. Ona nije čovjek, već, kako volimo reći, čovjekov najbolji prijatelj. Zove se Tajga i u obitelji Lukša je godinama.
Iza njezinih znanja i vještina stoji cijeli tim stručnjaka iz Centra za rehabilitaciju Silver. Jedinstveno je to mjesto gdje se, između ostalog, školuju psi pomagači i psi vodiči za slijepe osobe. Naizgled obični četveronožni ljubimci, no osobama s teškoćama i invaliditetom ove divne životinje zauvijek promijene život. I to nabolje!
Pročitajte i ovo
Taiga je u Lovrin dom došla kako bi mu pružala podršku i pomagala u svakodnevnim aktivnostima. No, nisu očekivali da će znati predosjetiti kada će Lovro imati napadaj.
"Nekako je bila sva čudna, uznemirena kad se to događalo taj dan", priča Lovrina mama Slađana. "Samo smo čekali hoće li biti za pola sata ili za sat vremena, ali bilo je".
Pročitajte i ovo
Naizgled, Taiga je jedan običan četveronožni ljubimac. No, ona je puno više od toga. Iza njezinih vještina, znanja i poslušnosti stoji cijeli tim stručnjaka.
Mario Šiždrak, radni instruktor pasa pomagača i terapijskih pasa, trenira psa Poka već tri mjeseca. Baš kao i Taiga, Poko prolazi intenzivan trening za psa pomagača.
"Ima jako dobar kontakt s ljudima tako da smo odlučili da će ići za pomagača čovjeku u kolicima, kao rehabilitacijski pas", objašnjava trener.
Pomoć je to koja će čovjeku omogućiti samostalnost i podršku. "Učimo ga da povlači stvari, a to kasnije lako možemo iskoristiti za otvorit vrata, za otvorit frižider, možda podići čovjeka u sjedeći položaj", kaže Mario. "Bitno je da trening bude zabavan psu, da vidi moju reakciju da je meni drago da je on to napravio", kaže.
Pročitajte i ovo
Trening se odvija u Centru za rehabilitaciju Silver. Jedinstveno je to mjesto koje okuplja stručnjake koji se, između ostalog, bave uzgojem, socijalizacijom i školovanjem pasa pomagača.
"Školujemo pse za razne namjene. Škole traju 3 do 6 mjeseci i nakon toga dolazi zapravo ona nekakva finalizacija, gdje mi procjenjujemo korisnike odnosno osobe s invaliditetom, djecu i odrasle osobe i nalazimo idealnog psa s obzirom na poteškoće koje ta osoba ima", pojašnjava Marijan Alfonso Sesar, ravnatelj Centra za rehabilitaciju Silver.
Pročitajte i ovo
A sve počinje još i prije nego li takvi psi dođu na svijet. "Mi planiramo naš uzgoj već godinama unaprijed. Što želimo postići, kakve karakteristike kod pasa želimo dobiti", objašnjava Sesar.
Voditeljica uzgoja i europska koordinatorica uzgoja pasa pomagača Vlatka Belošević kaže kako štence prate kroz generacije i znaju točno kakvi su im bili pradjedovi, djedovi i cjelokupna obitelj.
A da bi dobili upravo psa koji je pogodan da bude pas pomagač, prije samog uzgoja gleda se više faktora.
"Najbitnije kod pasa pomagača je njihovo zdravlje. To je prvo što gledamo, to je prva stepenica koju oni moraju proći. Znači gledamo i zdravlje kukova, laktova, srca, očiju, radimo različite genetske testove", pojašnjava Vlatka koja dodaje da je temperament psa vrlo bitan "jer pas koji je plašljiv, ne može raditi kao pas pomagač".
U Centru se svake godine uzgoji 50-tak štenaca. Brojni stručnjaci rade s njima od prvog dana.
Pročitajte i ovo
Osim za slijepe, osobe u invalidskim kolicima, osobe s epilepsijom ili dijabetesom, psi pomagači koriste se i kao podrška djeci s teškoćama u razvoju.
"Pomagačka uloga može biti jedna od glavnih za autizam, a to je da ostane pas uz dijete kada je djetetu jako teško, znači da ga smiruje", kaže Maša Dolenc, terapeut i instruktor.
Viktor i Ivor tako su u svoj dom dobili Erin. "Kad sam ja nešto tužan ili ljut, ono baš sam sad navečer nešto kao umoran pa me malo bolio trbuh i čim je ona došla, kao nestalo je to", kaže 14 Viktor, kojem je Erin pomagač.
Majka djece s teškoćama u razvoju Nataša Bahun dodaje, "Ona baš donosi jednu radost veliku i nježnost i mir. Tako da su se oni dosta povezali s njom baš na jedan lijep način".
Pročitajte i ovo
No, ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez socijalizatora. Oni su zaduženi da svoj dom na godinu dana otvore ovim malim štencima i nauče ih na život izvan centra.
"Socijalizatori su osobe koji nesebično dijele svoju ljubav, a isto tako pokazuju skrb i brigu za te pse tijekom tih godinu dana i uče ih nečemu i zapravo, ja uvijek kažem da je to jedan od najuzvišenijih načina ljubavi, jer ti nešto odgojiš i napraviš uspješno dobro i tako dalje i onda moraš dati", objašnjava ravnatelj Sesar.
Da će se za godinu dana morati oprostiti od ovih psića, nama je možda teško zamisliti. Zoran, koji u rukama drži petog psa koji je kod njega na socijalizaciji, u tome ne vidi veliki problem.
"Povežete se sa psom i to, ali već s prvim si morate posložiti da je to pas koji će nekome pomagati, ali kad upoznate korisnika, kad vidite koliko taj pas njima znači, koliko taj pas pomaže, onda vam je da nazovete koordinatoricu i da kažete 'daj mi sutra dofurajte dva psa', govori socijalizator Zoran Ivanović.
Možda je upravo zbog ovakvog stava dobio nagradu "Tatjana Krajač" za socijalizatora godine.
Pročitajte i ovo
"Svi mi socijalizatori stavljamo sebe u drugi plan, samo da napravimo čim boljeg psa. Da taj pas uspije u programu, da krene u školovanje, da završi školovanje", kaže Zoran. "Ne treba vam apaurin, ni nikakvi lijekovi, niti ništa, jer kad vas te oke pogledaju to vam je ono..."
Ovi maleni četveronošci nekome će postati oslonac, životni suputnik i podrška koja im nedostaje. Koliko su do sada života promijenili, ne može se izbrojati. Ali svaki od tih primjera ovim je ljudima vjetar u leđa. Da i dalje rade posao koji vole, ali i posao koji itekako ima smisao.
