Draginja, Marija i Đuro jedni su od rijetkih stanovnika sela u okolici Petrinje. Iako pamte dane ispunjene društvom, pričom, veseljem, u jesen života ostali su sami. Sami, ali ne i zaboravljeni, jer tu su žene iz udruge Pomoć starijim osobama.
Svakoga dana starijim i nemoćnim osobama na području Petrinje donose tople obroke, drva za ogrjev, lijekove, ali i ono najvažnije - osmijeh na lica. Tu su kad god zatreba. Njihove samotne staračke dane ispunjavaju ljubavlju i radošću. One su njima i kći i psiholog i medicinska sestra. I na sve to pristaju jer odnos koji su stekle s ovim ljudima davno je prerastao onaj poslovni.
"Tu nema naroda, nemaš nikoga, a to je tužno. Tebi je milije kad ti s nekim razgovaraš i nasmiješ se, nego kad sam samuješ cijeli dan, cijeli život samuješ", kaže 85-godišnja Draginja.
Nadovezuje se 74-godišnji Đuro: "Uvečer kad ostaneš sam, uhvati te neka tišina, znaš da nema ni gore, ni lijevo, ni desno nikoga."
Pročitajte i ovo
U selima u okolici Petrinje oni su jedni od rijetkih stanovnika. Za života su proživjeli štošta, od rata pa sve do nedavnog potresa. Ali pamte oni i bolje dane od ovih.
"Bilo bogatstvo, bilo zemlje, ne znam ni koliko rali, 20 rali, velikih funduši, sve, ali što vrijedi kad nema nikoga i dandanas na tom mjestu nemam nikoga i to je sve žalosno", sjećaju se Draginja i Đuro. "Bilo je onda zadovoljstvo, bilo je naroda puno, družili smo se jedni s drugima. Kad se nešto pravilo, štala ili kuća, netko se ljuti ako ga ti nisi zvao. Sad ti nemaš nikog da dođe popiti šalicu kave i čašicu rakije s tobom."
Karte koje im je život podijelio odigrali su najbolje što su znali. Pamte i sreću i tugu i radost i bol. Ali samoći koju im je donijela starost nisu se nadali. No nije ovo još jedna tužna priča o ljudima koji su prepušteni sami sebe, jer netko ipak misli na njih.
Jedanaest žena iz udruge Pomoć starijim osobama brine o najpotrebitijim umirovljenicima na području Petrinje i okolice.
"Velika je potreba, stvarno je velika potreba jer su ljudi ostali sami na tim područjima. Bili smo na terenu, vidjeli smo gdje žive, da su prometno nepovezani, da nemaju trgovina. Svi su stari, više od 65 godina imaju. Znači, financijski su vrlo, vrlo slabi, do 1500 kuna, tako da mi njima zapravo pružamo usluge socijalne pomoći", govori Goranka Vuić, predsjednica udruge.
O svojim korisnicima znaju sve, gotovo pa i krvnu grupu, šale se. Svakog dana donose im tople obroke, lijekove, drva za ogrjev, brinu o odlascima doktoru i svemu što bi im moglo zatrebati.
"Nekad se baš pitamo stvarno što bi oni bez nas", dodaje Goranka.
U to su se uvjerili i reporteri emisije Povjereno. Novinarka Nikolina Cetinići pridružila se Mirjani, Ranki i voditeljici Goranki.
Vremena za priču nema jer posla je puno. Svakog dana obilaze oko 90 korisnika u 16 sela, ali i u samoj Petrinji. Koliko dnevno vremena provedu za volanom, ni same više ne broje.
"Kad vi vidite da oni nas čekaju, pa samo da im daš pusu i kažeš 'dobar dan, doviđenja'. Imate te zaseoke u koje stvarno samo mi idemo", prepričava Mirjana. "Kolegica i ja obilazimo 30-ak osoba na toj Baniji. Obilazimo ih svaki dan, topli obrok, lijekovi, odlaze doktoru, plaćamo im režije."
U selu Klinac svega je nekoliko stanovnika, među njima i 90-godišnja Marija. Svoju kućicu ne bi mijenjala ni za što na svijetu. Kakva je, takva je, ali za nju sasvim dovoljno. Jedino što joj fali je društvo. Netko s kim bi mogla popričati, šaliti se. Djeca i unučad su u Novom Sadu. Suprug je preminuo prije tri godine i otada je sama.
Njezine cure, kako ih ona zove, donesu joj topli obrok, lijekove, izmjere tlak, popričaju s njom.
U kući preko puta Marijine slična sudbina. Baka Draginja s nestrpljenjem očekuje svoj red. Najviše joj nedostaju najmiliji. Sa kćeri se čuje telefonom kad joj signal u ovom malom selu to dopusti. Ti trenuci za nju su neprocjenjivi.
"Nemaju oni nikoga, ta djeca dođu godišnje jedanput, dvaput. To je priča i sretna i tužna", prepričava Mirjana, djelatnica udruge Pomoć starijim osobama Petrinja.
Posao gerontodomaćica sve je samo ne lak. Ali tu su pronašle svrhu i ne bi ga mijenjale ni za što na svijetu.
"Meni je srce puno kad nekome nešto napravim, kad im nešto kažem, obećam da ću napraviti ili peći nabaviti ili bilo kakvu pomoć, bilo što", kaže Goranka. "Kad ja vidim taj osmijeh na njihovu licu, stvarno i ja sam sretna i stvarno mi puno znače."
Ne rade ove žene besplatno. Zaposlene su preko projekta "Pomoć u kući". Nije to novac od kojeg se živi, već preživljava. Premda plaćene, kažu, odnos koji su stekle s ovim ljudima teško je i naplatiti, jer oni njima nisu korisnici. I srećom da tako misle. Olakšati stare dane, razbiti tišinu i monotoniju, biti i kći i psiholog, medicinska sestra… na sve to pristaju.
Kada vidite kako vas dočekaju, kažu, kako uopće pomisliti da je ovo samo posao.
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
