Prošlo je mjesec dana otkako su prvi razorni potresi pogodili Tursku i Siriju. Vlasti procjenjuju da je samo u Turskoj poginulo 45.968 osoba. Zna se da je u Siriji više od 6000 ljudi izgubilo živote.
One koji su preživjeli čeka neizvjesna budućnost. Jedan od njihovih najozbiljnijih problema je pronaći sigurno mjesto za život. Najmanje 1,5 milijuna ljudi postali su beskućnici. Ne zna se koliko će proći vremena dok im se ne pronađe odgovarajuće utočište.
Turska agencija za katastrofe Afad u međuvremenu kaže da su gotovo dva milijuna ljudi napustila zonu potresa. Neki su privremeni smještaj pronašli kod prijatelja negdje drugdje u zemlji. Letovi i vlakovi koji voze izvan pogođene regije besplatni su svima koji žele otići.
"Čak i ako se kuća sruši, mi ćemo ostati ovdje"
Ipak, dio stanovnika ne pomišlja o odlasku ni pod koju cijenu. "Što god se sljedeće dogodi, čak i ako se kuća sruši, mi ćemo ostati ovdje. Ovo je naš dom, naše gnijezdo. Sve što imamo je ovdje. Nećemo otići", rekla je za BBC žena čijih je 17 članova šire obitelji poginulo u potresima.
Ostatak obitelji, oni koji su imali sreću da prežive katastrofu, sada živi u šatorima pokraj kuće. Uspjeli su se organizirati - uspostaviti malu kuhinju, prostor za tuširanje, a uskoro bi trebali spojiti i jedan od toaleta na kanalizaciju. Ipak, više je nego jasno da je njihov životni prostor prenapučen, a uobičajeni namještaj izgleda čudno u dvorištu, podsjećajući u koliko se bizarnoj situaciji nalaze. Beskućnici su u vlastitom domu.
Pročitajte i ovo
Život u vlaku: "Sjedala su postala kreveti, police za prtljagu pune su osobnih stvari"
Život im se ne može vratiti u normalu dok ne znaju što se dogodilo s njihovim bližnjima. Još nemaju informacija o tome gdje je njezina sestra. "Ne znamo je li još uvijek pod ruševinama. Ne znamo je li njezino tijelo izvučeno ili ne. Čekamo. Ne možemo početi žalovati. Ne možemo čak ni pronaći naše nestale."
U Adani neke obitelji spavaju na dekama i madracima raširenima po odbojkaškom igralištu. U lučkom gradu Iskenderunu smjestili su se u dva vlaka parkirana na željezničkoj stanici. Sjedala su postala kreveti, police za prtljagu pune su osobnih stvari, a osoblje se jako trudi održavati stvari čistima i urednima. Ali to nisu prave kuće, a još manje njihovi domovi.
Pročitajte i ovo
U nekim gradovima još uvijek nema struje, što stvari čini još gorima. Djeca se dosađuju, a kad im se isključe mobiteli, ne znaju što bi sa sobom - nemaju sobu i igračke na koje su navikli. Žive s tri druge obitelji u istom šatoru. Jedna majka se požalila i da se poprilično boje mraka.
"Strah nas je kad padne mrak. Veliki je problem nedostatak struje. Strah je prevelik, a cijelu noć osjećamo naknadne potrese, pa je teško spavati", ispričala je novinarima majka brišući suze. U takvoj situaciji teško je naći riječi utjehe.
