Prema informacijama policije nesreću je uzrokovao 44-godišnji vozač osobnog automobila njemačkih registarskih oznaka koji se vozio u suprotnom smjeru.
Pročitajte i ovo
Sudario se s osobnim vozilom zagrebačkih registarskih oznaka u kojem su bili muškarci stari 35 i 31 godina. Svi su poginuli. U nastavku donosimo cijeli komentar Željka Marušića.
'Rizike vožnji u kontra smjeru minimizirati unapređenjem signalizacije, a posljedice umanjiti smanjenjem dozvoljene brzine i aktivnim videonadzorom.
Noćna mora na autocesti su vozači koji voze u kontra smjeru (wrong-way vozači), pojavljuju se niotkuda i kreću se cestom prema vama. To je uzrok tragična nesreća, u kojoj su jutros na 110. kilometru autoceste A3 kod Kutine smrtno stradale tri osobe, po ‘zakonu velikih brojeva’, mogla se i predvidjeti. Mreža naših autocesta ima svu potrebnu infrastrukturu i signalizaciju, za sprječavanje takvih ekstremno opasnih situacija te je njemački vozač vozeći krivim smjerom zasigurno prekršio više prometnih propisa: ušao u traku označenu znakom zabranjenog smjera, prešao jednu ili dvije pune linije, a vjerojatno je previdio znak da vozi u suprotnom smjeru - veliku žutu ploču s ispruženim dlanom, znakom zabranjenog smjera i nazivom STOP KRIVI SMJER.
Nažalost, to se nigdje u svijetu ne može potpuno izbjeći, niti iskorijeniti (može se minimizirati), a dvije su vrste takvih vozača. Prvi su on koji to naprave zbog zbunjenosti, naročito ako su pod utjecajem alkohola, droga i za vožnju nedozvoljenih lijekova, odnosno starije su dobi, pa se teže orijentiraju i slabije vide. Drugi su oni koji to rade namjerno, iz ekshibicionizma ili gorih pobuda, poput samoubojstva, terorizma... Tada je u pravilu riječ o smanjenoj ubrojivosti, zbog psihičkih poremećaja i/ili korištenju nedopuštenih supstanci.
U prvom slučaju može pomoći dodatna signalizacija, iznad minimalno potrebnih standarda koje naše ceste zadovoljavaju, prvenstveno postavljanje dodatnih žutih table koje upozoravaju na krivi smjer, dodatna svjetlosnu signalizacija. Ali ni to nije dovoljno za prvu skupinu ‘ wrong-way vozača’, a za drugu je beskorisno. Kako bi se, u navedenim situacijama, umanjili veliki rizici tragičnog ishoda, kakav je bio jutros, može pomoći sljedeće:
SMANJITI BRZINU NA AUTOCESTI, doradom čl. 54 Zakona o sigurnosti cestovnog prometa, kako bi bilo kažnjivo i prekoračenje od 10 km/h iznad dozvoljenih 130 km/h te smanjenjem tolerancije mjerenja s deset na pet posto. Kako kinetička energija automobile raste s kvadratom brzine, smanjenjem nekažnjive brzine sa 155 na 136 km/h, ostavilo bi se znatno više vremena za reakciju i olakšalo manevriranje u svrhu sprječavanja sudara, a izvjestan sudar bio bi blaži.
UVESTI INTEGRALNI VIDEONADZOR S AKTIVNOM SIGNALIZACIJOM, koji bi odmah prepoznao vozača iz kontra smjera te intenzivnom svjetlosnom signalizacijom upozorio nadolazeće vozače da se odmah zaustave u zaustavnoj traci te napuste vozilo i područje autoceste. Kod nas je, nažalost, procedurom za takve situacije propisano da se, očekujući vozača iz kontra smjera, nastavi voziti zaustavnom trakom smanjenom brzinom. Ona nije ni dobra, niti preporučljiva, dapače pogibeljna je, jer vozač iz kontra smjera, vozeći mimo svake logike i sumanutom brzinom, može naletjeti bilo kojom trakom - voznom, pretjecajnom, čak i zaustavnom, te izazvati tragičan ishod.
POUKA OVE NESREĆE:
Ova bi tragična nesreća trebala biti dodatni motiv za nužna unapređenja sigurnosti na autocestama. Naime, manjkavosti prometnog sustava, o kojima nitko ne vodi računa, zbog kojih su naše autoceste, stopom smrtnosti od 10 poginulih na milijardu ukupno prijeđenih kilometara, više od dvostruko pogibeljnije od EU prosjeka, čine ovakve nesreće izvjesnim, uz minimalne izglede izbjegavanja.
U Hrvatskoj se može juriti autocestama uz najveće tolerancije brzinskog prekoračenja (izuzmemo li dionice njemačkog Autobahna bez brzinskog ograničenja), najniže kazne i najmanju izvjesnost kažnjavanja u Europskoj uniji. Po tim smo negativnim kriterijima sigurnosti autocesta među najgorim zemljama u svijetu. Posljedica je to neshvatljive i štetne kombinacije manjkavog Zakona o sigurnosti prometa na cestama, apsurdno niskih kazni za brzinska prekoračenja i višestruko manjkavog nadzora, na što kontinuirano upozoravam godinama.
Konkretno:
1. Na hrvatskim je autocestama dozvoljena najveća brzina od 130 km/h, a nelogičnom i štetnom odredbom Zakona o sigurnosti cestovnog prometa (čl. 54.) ne kažnjava se prekoračenje do 10 km/h. Postavlja se pitanje čemu ono služi? Stvarno je ograničenje brzine izvan naselja, dakle, 100 km/h, a na autocestama 140 km/h.
2. Na navedena realna brzinska ograničenja, koja već iscrpljuju sigurnosne rezerve naše prometne mreže, pribraja se stručno neutemeljeno i neodgovorno toleriranje mjerenja brzine od 10 posto (u uvjetima kad se satelitski može mjeriti s greškom manjom od 0,1 posto). Da apsurd bude veći, to se računa od izmjerene brzine prema dolje, umjesto od dozvoljene prema gore. U gradu je još gore, jer se do 100 km/h tolerira 10 km/h, pa se u pješačkim zonama, s ograničenjem 30 km/h, nekažnjeno može voziti 40 (+33,3 posto), što je u većini zemalja EU strogo kažnjivo. Dakle, realnih 155,5 km/h (automobilski brzinomjeri, s ugrađenom ‘sigurnosnom tolerancijom’, tada pokazuju oko 160), policijskom se tolerancijom ‘ublažava’ na 139,95 km/h (11,1 posto više od 130) i ulazi u nekažnjivo prekoračenje do 10 km/h. Takvo nerazumno realno ograničenje, koje ugrožava sigurnost, nepotrebno troši resurse vozila (skraćuje vijek vitalnih sklopova i dijelova), povećava potrošnju goriva i više od 20 posto, a proporcionalno i zagađenje okoliša, verificirano je vozačima dobro poznatim stavom policije da presretači ne zaustavljaju one koji voze do 160.
3. Kazna od samo 1000 kn za prekoračenje izvan naselja od 30 do 50 km/h (čl. 54. st. 3), uz 50-postotni popust za plaćanje odmah, iznosi samo 500 kn. Uz navedene se tolerancije hrvatskim autocestama može voziti stvarnih 200 km/h (brzinomjeri tada pokazuju oko 210) uz kaznu od 66 eura! U Švicarskoj, za takvo prekoračenje na autocestama, koje sigurnosnim značajkama nadmašuju naše, slijedi trenutno isključenje vozača i vozila iz prometa, kazna od najmanje 3000 eura i dugotrajna zabrana upravljanja u Švicarskoj, za sve kategorije motornih vozila! Ovakav apsurdni ‘komplot’ propisa i mjera nadzora pretvorio je hrvatske autoceste u ‘eldorado za jurnjavu’.
4. Za razliku od većine zemalja EU, uključujući i Sloveniju, u Hrvatskoj se gotovo ne kažnjava premali razmak među vozilima, koji je pri velikim brzinama opasniji od same brzine. Tu je mjeru, još 1960-ih, sustavno počela primjenjivati Njemačka, odredbom ‘Halber Tacho’ (razmak u metrima u iznosu pola brzine u km/h po brzinomjeru). Dakle, ako brzinomjer pokazuje 120 km/h treba se udaljiti 60 metara. U prometnom zakonodavstvu EU uveden je propis ‘dvije sekunde’, odnosno put koji vozilo pri toj brzini prijeđe u dvije sekunde. Pri realnih 115 km/h (kad brzinomjer pokazuje 120) to iznosi 63,9 metara.
5. Manjkav nadzor posljedica je premalog broja fiksnih kamera uz autoceste, koje čim prije, u funkciji mjerenja brzine i razmaka, treba postaviti na sve mostove i nadvožnjake. Mreža kamera, odnosno videonadzor na svim dionicama autocesta, uz kažnjavanje na naplatnim kućicama, trebao bi zamijeniti presretače. Njih bi se potom uglavnom trebalo usmjeriti na ostale sigurnosne aspekte vezane na promet autocestama.
6. U svrhu povećanja sigurnost na autocestama te smanjenja zagađenja i buke na autocestama trebalo bi promijeniti članak 54. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, na način da bi se sadašnju kaznu od 500 kn za prekoračenje 10 do 30 km/h (st. 4) uvela za prekoračenje do 10 km/h. Sadašnju kaznu od 1000 kn za prekoračenje od 30 do 50 km/h (st. 3) trebalo bi uvesti za prekoračenje od 10 do 30 km/h, uz progresivno povećanje kazne za prekoračenje od 30 do 50 km/h i više. Istodobno bi toleranciju mjerenja trebalo sniziti s deset na pet posto.
7. Preskupa cestarina, odnosno loš sustav naplate, koja tjera gospodarska i osobna vozila s autocesta, s jedne strane povećava pogibeljnost i trošenje državnih, županijskih i lokalnih cesta (neprilagođenih teškom opterećenju), izazivajući svakodnevno tisuće pogibeljnih, a prometno potpuno nepotrebnih pretjecanja. S druge, autoceste su zbog toga često potpuno prazne, što vozače potiče na prebrzu vožnju. Više prometa na autocestama izazvalo bi sigurnosno poželjna prigušenja prometa, koja otežavaju jurnjavu i demotiviraju vozače da u intervalima jure, pa naglo usporavaju. Ova je nesreća dodatan razlog i motiv da se čim prije uvede naplata putem vinjeta, povoljnih hrvatskim građanima, gospodarstvenicima i turistima.
