Kad smo pomislili da naši političari ne mogu biti lošiji, oni nas iznenade. Barem su u tome dosljedni, svaka sjednica postaje gora od prethodne, postaje sramotnija i tužnija. Jučerašnji dan pokazao je svu nesposobnost i nepripremljenost saborskih zastupnika, kod kojih se se rasprava o bilo kojoj temi pretvara u osobne uvrede.

Galerija


I dok istovremeno pratimo burnu raspravu u britanskom parlamentu, pripisati isti epitet hrvatskoj raspravi sasvim je pogrešno. Burno i žestoko raspravljati o bitnim temama i stavovima u koje se dubinski vjeruje pa onda povisiti ton, dobaciti komentar, glasno odobravati ili ne odobravati nečije argumente prihvatljivo je i očekivano u temama od nacionalnog interesa kao što je Brexit.

Vezani članci Kune, ilustracija (Printscreen Informer) Provjerili smo: Vlada se hvalila ukidanjem agencija i zavoda, no je li zaista uštedjela koju kunu? Ministar uprave Lovro Kuščević (Foto: Dnevnik.hr) Ministar Kuščević: "Bilo bi bolje da se sjednice Sabora ne prenose za javnost, da naša djeca ne bi postala Grmoja"

Svojedobno je neki britanski zastupnik u bradu promrmljao uvredu na račun premijerke pa se zbog toga digla prašina, a on se izvlačio, negirao… No takve primitivne uvrede na osobnoj razini uobičajena su pojava u našem Saboru. I dok je Britanac tvrdio da nije to rekao, kod nas političari kao da se ponose uvredljivim, osobnim napadima uz tvrdnje: ponovio bih i još podebljao.

U kojem je trenutku takav način komunikacije postao "normalan", "uobičajen" i "očekivan"? Pa, veliku zaslugu u tome sigurno ima premijer Plenković. Prvo, zato što je premijer i njegova komunikacija trebala bi biti uzor. Drugo, upravo zato što je svojedobno i bila uzor, a Andrej Plenković primjer staloženosti, kultiviranosti, govorne elegancije i elokvencije. I dalje je on elokventan, ali u diskreditiranju političkih oponenata. Bruna Esih, prema njegovu mišljenju, cijelo je jutro učila pitanje koje će mu postaviti, neupućena je, a odnedavno zainteresirana za europska pitanja (implicirajući pri tome da je skromnih intelektualnih sposobnosti i interesa), a eto, usuđuje se uopće njemu postaviti pitanje.

SDP-ovi su zastupnici jadni, njihova je stranka jadna, pa zašto se uopće čude što ljudi odlaze. Je li moguće da se premijer suzdrži od diskreditiranja svih onih koji ne misle kao on? Nakon jučerašnjeg incidenta bolje pitanje jest – je li moguće da se suzdrži od fizičkih obračuna. Nasreću, barem za sada fizičkog obračuna nije bilo. Ali na veselje brojnih koji su premijera smatrali mlakim, "anemičnim", pokazalo se da postoji u njemu energija, strast koja može eskalirati u gnjev ako se "prijeđe granica". I da, energičnost je dobra. Međutim, premijer bi trebao naučiti da postoji sredina. Da između mlakosti i fizičkog obračunavanja postoji sredina, umjerenost. Kako u životu, tako i u političkoj komunikaciji.

E pa onda, vodeći se primjerom uvredljive retorike premijera, i ostali zastupnici kreću tim stopama. I dok premijer zahvaljujući svojoj sofisticiranosti i govorničkoj vještini uvredu može implicirati, drugi, manje vješti (da ne kažemo priprosti političari) tu vještinu nemaju pa su tada jednostavno vulgarni. Tako, primjerice, HSS-ov zastupnik govori o "trkeljanju" kao da je potpuno nesvjestan da govori u Saboru, a ne u kvartovskom kafiću. Istom onom Saboru u kojem je Stjepan Radić, osnivač njegove stranke, mijenjao hrvatsku politiku. Željko Lenart dođe na isto to mjesto i jedino što mijenja jest kultivirano i civilizirano komuniciranje. Tužno!

No najtužnija od svega ipak je reakcija ministra Krstičevića, koji je pokazao kako se ne snalazi u političkom komuniciranju. Komunikacija u politici, barem u demokratskim društvima, drukčija je od one u vojsci, posebice u ratnim vremenima kada se odluke ne propituju, ne kritiziraju, ironiziraju ili izruguju, već se bespogovorno slučaju. Politika je dijametralno suprotna. Kritizirat će vas, propitivati vaše odluke, ponekad i neargumentirano napadati. Čovjek koji se ne zna nositi s tim, nego gubi živce i infantilno reagira, možda ipak nema što raditi u politici.

I dok premijer danas govori o povlačenju crte i onome što se ne smije trpjeti, pitanje jest, gdje građani povlače crtu? Gdje je granica koju političari u svojim sramotnim raspravama ne bi trebali prelaziti? Jučer smo, sasvim sigurno, došli do nje.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.