Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Što su nacionalni interesi, što je vanjska politika i čemu služi diplomacija - tri su fundamentalna pitanja koja si ovih dana trebaju postaviti članovi hrvatske Vlade i relevantnih ministarstava. Bilo bi idealno kada bi uvaženi muževi i sluge Domovine osim postavljanja tih pitanja još i pokušali pronaći na njih odgovore.


Naša tri pitanja su vrlo jasna i vrlo očigledna. Može se stvoriti dojam da se, ističući ono što i „vrapci znaju“, samo nastavljamo rugati političkim elitama. No, cjelokupni problem statusa Hrvatske u međunarodnim odnosima u proteklih petnaestak godina jasno upućuje na to da se na najvišoj razini tematika nije dovoljno proučila ili da se pak krivo razumjela.

Vezani članci Prosvjednici u Kongresu 6. siječnja, ilustracija Amerika u kaosu: "Sve to može proći puno krvavije, planiraju se atentati i bombaški napadi" Vladimir Putin Stručnjak objasnio veliku Putinovu slagalicu za Rusiju poslije 2024.: Neće biti ni predsjednik, ni premijer, ali ostaje na vrhu

Ovih je dana glavna tema Piran i za Hrvatsku nepovoljna odluka arbitraže. Negativni ishod našeg zaljevskog spora samo je dio šireg problema koji možemo opisati kao kroničnu krizu teoretske i praktične (institucionalne) baze naše vanjske politike. Tu krizu čine i svi ostali problemi koji proističu iz nedosljedne i nesistematizirane politike prema susjednim zemljama te državama srednjeg i dalekog kruga: INA-MOL, nerealizirani plinovodi, granični sporovi i posebna granična kontrola Hrvatske, vinski ratovi sa Slovenijom, Lex Perković, odnosi sa Srbijom, slab status Hrvatske u strukturi EU-a, sporadična politika prema SAD-u, NATO-u i Rusiji. I Agrokor je, htjeli mi to ili ne, postao dio vanjskopolitičke krize.

Privid vanjske politike vs. stvarno stanje

Na trenutak se može učiniti da je Hrvatska vanjskopolitički vrlo aktivna i angažirana. Predsjednica je često na putovanjima i međunarodnim skupovima gdje razgovara sa znakovitim ljudima, a o geostrateškom značaju Hrvatske i njenim interesima se govori u svim društvenim krugovima. Pokreće se inicijativa „Triju mora“, a svaki razgovor sa predstavnicima velesila se prezentira poput male revolucije, fantastičnog zaokreta.

Ne sumnjajući u korisnost dotičnih vanjskopolitičkih inicijativa, radi se samo o imitaciji burne djelatnosti bez srži i ikakvog sadržaja. Kada ne postoji baza, sve izgleda kao kaotično mahanje metlom u prašnjavoj prostoriji uz nasumično korištenje svih dostupnih sredstava za čišćenje. Pokušava se napraviti nešto korisno ali ispadne još gore. Jer, naši vanjskopolitički stavovi prema svim izazovima i poteškoćama nemaju glavu i rep.

Sve je huja-haj

Za početak trebamo razdvojiti pojmove „položaj“ i „djelovanje“. Prošli i sadašnji političari najčešće naglašavaju upravo položaj te njime pokušavaju zamaskirati nedostatak djelovanja. Govoreći o vanjskoj politici, vladajući često vole govoriti o pridruživanju Hrvatske Europskoj Uniji i NATO-u. Hrvatska je kvalitetna i stabilna članica zapadnih ekonomskih, političkih i vojnih integracija i sve je huja-haj.

No, integriranost naše zemlje je samo zapisan na papiru položaj. I panj je integrativni dio šume, ali je za razliku od drveća i raslinja koje širi reproduktivni materijal kako bi osiguralo produžetak egzistencije, osuđen na truljenje. Pridruživanje međunarodnim organizacijama i kompleksnim sustavima poput EU-a nije zadnje putovanje Bilba Bagginsa i Gandalfa u Blagoslovljene zemlje - konačni cilj nakon kojeg si država može dodijeliti veliki orden i ubiti oko.

Što hrvatski političari moraju shvatiti?

EU je područje stalne žestoke borbe država, civilnih udruga i međunarodnih organizacija za materijalna i nematerijalna dobra: novac i položaj. Periferija poput Hrvatske automatski je u lošijem položaju što podrazumijeva neophodnost izuzetno aktivnog djelovanja – odnosno borbu za nacionalne interese. Ekonomski jaka Unija pruža mnogobrojne prilike programe, a njena složena horizontalna i vertikalna birokratska arhitektura omogućava nelinearan proces u postizanju ciljeva. No, za takvo što je potrebno konstantno praćenje i proučavanje političkih procesa uz odgovarajuće djelovanje na praktičkoj razini. Tvrdnja je istinita i za mrežu međunarodnih odnosa koja se vije u i oko Europe.

U zadnje vrijeme se provlači ideja da je Njemačka „napustila“ Hrvatsku i da garanciju neovisnosti – uključujući i energetsku – treba tražiti u SAD-u. Na sastanku posvećenom hrvatsko-poljskoj inicijativi Triju mora, Trump kao da je ohrabrio ta razmišljanja kad je rekao da SAD neće monopolizirati plinski izvoz. No, Trumpova energetska ideja koju je predložio kod kuće zove se „Američka energetska dominacija“. Riječ dominacija i obećavanje slobodne konkurencije nekako ne pašu zajedno. Ipak, to je logično. Sa američke strane, riječ je o promociji nacionalnih interesa, a političari u Hrvatskoj moraju jedanput i zauvijek odrasti i shvatiti da u međunarodnim odnosima nema „prijatelja“ Hrvatske koji joj garantiraju neki posebni položaj. Postoji samo konkurencija, koja će biti prisutna i u projektu Triju mora. Naime, odakle će se crpiti novac za infrastrukturne i energetske projekte? Bruxelles je još uvijek daleko najveći davalac sredstava zemljama Istočne i Jugoistočne Europe. Ili postoji iluzija da će Washington plaćati ceste, plinovode i željeznicu?

Nacionalni interesi, što je to?

Kako bi se mogla pronaći veza između teorije i prakse, valja definirati stvari. Nacionalni interesi su konkretni ciljevi koje država želi postići – ekonomski, vojni, kulturni ideološki – te ishodi koje ne želi dozvoliti – rat, ucjena, okupacija, itd. Vanjska politika je državna strategija za dostizanje tih ciljeva kroz odnose sa drugim zemljama. Ona je komplet teorijskih i praktičnih mehanizama za ostvarivanje tih ciljeva. Vanjska politika može biti uvjetovana geografskim, ekonomskim ili povijesnim čimbenicima države ali je uvijek vezana za nacionalne interese i izvire iz njih. Diplomacija je pak jedan od alata provođenja vanjske politike.

Za početak, treba jasno i precizno definirati i zapisati nacionalne interese Hrvatske: sigurnost građana u Domovini i van nje, sigurnost institucija, gospodarstvo, borba sa korupcijom, vladavina prava, demokracija, obrazovanje i znanost, inovacije, kultura. Iz bazičnog reda pojedinac-društvo-država proizlaze i svi ostali vitalni elementi razvoja države. Uobičajena je praksa da se nacionalni interesi spajaju sa strategijama sigurnosti. SAD svaki par godina objavljuje nove inačice tog bitnog dokumenta. State Department ima zasebni odjel za nacionalne interese i strateške ciljeve. Njemačka sigurnosna politika, u kojoj su definirani njemački interesi i vrijednosti ima preko 140 stranica. Rusi imaju opširne strategije vanjske politike i nacionalne sigurnosti.

Mi naravno gotovo ništa nemamo. Strategija nacionalne sigurnosti se tek sad, nakon 15 godina, počela modernizirati. I iako su nacionalni interesi u tekstu prijedloga vrlo šturo definirani, to je dobar početak prakse koja od sada mora biti konzistentna. Buduće strategije moraju davati jasnu sliku što mi, kao narod i država želimo; kako se zemlje u našoj neposrednoj blizini i šire dalje uklapaju u naše želje, i što nas to može spriječiti u postizanju naših interesa i ciljeva.

Odgovori na pitanja

Kao drugo, trebamo definirati vanjsku politiku. U jednom članku, bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić napisala je da „europska politika jest hrvatski nacionalni interes“, što je nelogično i pogrešno. Europska politika je svega dio mehanizma realizacije nacionalnog interesa, i među tim pojmovima ne može biti znak jednakosti. Kiseli kupus nije cijela sarma već samo sastavni dio tog božićnog i mljackavog jela.

Upravo zbog izbjegavanja ovakvih nesporazuma treba opisati vanjsku politiku i dati promišljenu kategorizaciju njenog načina djelovanja. Ona mora dati odgovore na pitanja: koji su smjerovi vanjske politike Hrvatske, koje su prioritetne zemlje i područja? Koje su specifičnosti drugih regija, država i njihovih državnih ustrojstava? Kako se ondje donose odluke, koje su civilizacijske, povijesne i identitetske osobine zemalja na čijem pragu Hrvatska traži svoje interese? Tko su međunarodni akteri i koja je veza između njih? Možemo li biti u dobrim odnosima sa dalekim, ali snažnijim antagonistom kako bismo smanjili rizike od slabijeg, ali bližeg antagonista?

Svaka nova inačica strategije treba biti osnovana na teoretskoj podlozi koja najbolje opisuje trenutno stanje u svijetu.

Tri odlike koje moraju imati hrvatski diplomati

Kao treće, valja srediti diplomaciju i reći svima da je produženi godišnji odmor završen. U diplomaciji treba sprovoditi u život sve napisane strategije. Diplomati moraju biti svestrani, stručni i inteligentni. A ponajprije odgovorni domoljubi koji shvaćaju svoju ulogu praktičnih implementatora nacionalnih interesa Hrvatske. To naravno znači kadrovska reforma – uključujući i smanjenje troškova veleposlanstava i konzularnih ureda, kojih je po cijelom svijetu toliko da se stvara dojam da smo Velika Britanija – i transparentno preispitivanje postojećih suradnika. Za dosljednost i naš globalni autoritet, ne bi bilo zgoreg kada bi ministri vanjskih poslova na svom radnom mjestu bili duže od par mjeseci i kada ne bi bili snažno stranački ili ideološki obojani.

I ništa manje bitno: trebamo shvatiti da je klasične stabilnosti na svijetu sve manje i manje. Stabilnost je sve više odlika koju pruža grob negoli svakodnevica. Profitirat ćemo isključivo ako prihvatimo fleksibilnu politiku ad-hoc improvizacije i brze adaptacije. Sve teoretske i praktične podloge su za takvo što neophodne. Mala smo zemlja sa specifičnom poviješću. Nagli zaokreti i smjena situacije nam nisu strani. Možemo i moramo se – unutar zadanih principijelnih okvira adaptirati pod razne vjetrove. Kombinacija našeg kopnenog i mediteranskog identiteta znači da imamo iskustva u upravljanju situacijama sa svih strana. To je velika neiskorištena prednost. Naš geografski položaj je i blagoslov, i prokletstvo.

Priprema i znanje

Ne zaboravimo da svaka dobra improvizacija zahtijeva besprijekornu pripremu i enormno znanje materije. Trump si to može priuštiti (iako i on u tome izgleda užasno nedosljedno) jer ima vrlo snažnu američku vanjskopolitičku bazu.

Naša vanjska politika dakle mora biti: a) promišljeno i mediteranski multilateralna, b) fleksibilna i spremna dati odgovor na izazove u vrlo kratkom roku c) planovi i strategije moraju biti kratkoročni – 1-2 godine, srednjeročni – do 5 godina, i dugoročni – do 10 godina. d) moramo imati strategiju i plan minimiziranja negativnih posljedica ekonomskih, političkih i sigurnosnih kriza u bližem i srednjem susjedstvu e) potrebno je svakih 2-3 godine provoditi modeliranje (stres testove) raznih nepovoljnih za Hrvatsku situacija i pokušati anticipirati osnovne trendove.

Važno je znati da nikog nije briga za boljitak Hrvatske osim nas samih. Čak i naoko druželjubiv dio svijeta poput EU-a e zapravo akvarij pun zubatih riba i ribetina. I SAD i Rusija su morski psi sa različitih strana spektra međunarodnih odnosa. Uostalom, sam pojam nacionalnih interesa jest konstrukcija realista poput Machiavellija. Teško da bi on kukao o tome da ga je netko izdao, napustio ili okrenuo mu leđa. Kako bismo minimizirali opasnosti i izbjegli ponavljanje svih vanjskopolitičkih ponižavajućih epizoda prošlosti, valja temeljito implementirati navedene korake i napuniti svaku riječ i svaki posjet dubokim, uzajamno povezanim vanjskopolitičkim smislom.

'Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.'

'Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.'

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju