Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Ako odem, sve će stati. Nije dobro biti protiv Bajića. Čitam i čudim se posljednjih dana javnim izjavama premijerke ili šaputanjima veleposlanika po Zagrebu novinarima. Postalo je dramatično opasno, pitanje života ili smrti po ovu zemlju odlazak Jadranke Kosor ili Mladena Bajića.


Vezani članci Slika nije dostupna USKOK-u prijavio HDZ: Zbog crnih fondova, BMW-a, i Buljubašića Slika nije dostupna Kolumna Mislava Bage: Kletva HDZ-a

A što bi se dogodilo i da odu? Ništa. Nije to zapravo problem. Mnogo je gori, da ne kažem opasniji, podanički mentalitet - ako neki veleposlanik ili EU političar nešto kaže Zagrebu, to je Sveto pismo. Pa i nije baš. Da ne kažem za početak kako je politički nepristojno miješati se u untarnje svari jedne države koja je navodno neovisna i suverena.

A možda je najgore što političari u Zagrebu to potiču i misle ako netko iz Bruxellesa kaže koju lijepu riječ za njih, to će birači u zemlji donirati. Iskustva iz prošlosti me uče da to nije tako, a još manje treba tim lijepim riječima vjerovati. Jer ti stranci ne hvale Hrvatsku jer je vole. Oni uvijek brinu samo o interesima svoje države.

Sanader je europske pučane uveo na velika vrata u hrvatski politički život. I što smo dobili, skupinu njegovih istomišljenika koji su primjerice na zajedničkim okupljanjima uz janjeći but stranačkom 'frendu' Sanaderu recimo davali potporu. A onda su se probudili drugo jutro i uz briselsku kavu zastupali interese svoje države. Tako su pučani navečer 9 puta slali potporu Sanaderu kako Hrvatska treba otvoriti pregovore iako Gotovina nije u Haagu. A onda su ti pučani postali državnici i dan poslije jednoglasno 9 puta zaustavili Hrvatsku u otvaranju pregovora.

Eto to je Europa. Koju treba uvažavati, ali ne i ponizno slušati. To ne znači da sam euroskeptik. Dapače, mislim da nam je tamo mjesto i time osiguravamo bolju budućnost za generacije koje dolaze.

Pišem ovo jer sam malo zbunjen. Jednom smo država, a drugi put kolonija. Država smo kada ne damo ni pedlja Piranskog zaljeva, a kolonija kada Bruxellesu dajemo da uredi sudbinu brodogradilišta jer mi to nismo znali ili nismo htjeli riješiti. Malo jadno, zar ne.

Država smo kada navodno štitimo hrvatske interese, a kolonija kada smo sva poglavlja o ulasku u EU proglasili tajnom, pa građani tek sada, posljednjih 10 metara pred Bruxellesom, mogu doznati kako će izgledati Hrvatska nakon ulaska u Uniju.

Jesmo li država kada suvereno odbijamo rezati državne financije i tako kupovati glasove, bolje reći ne dirati milijun i pol građana. Ne dirati njihove plaće i mirovine i po cijenu da sutra možda više neće biti nikoga da im to isplati. Ili smo možda kolonija ako pozovemo MMF i kažemo im – pomozite nam. Pa dobiješ kredit s manjom kamatom. Pa ti dođu dečki s bijelim ovratnicima i pročešljaju proračun i kažu - trošite neracionalno, režite troškove.

Svatko tko je u politici mora odgovarati hrvatskim biračima. Naravno da mora osluškivati i međunarodnu zajednicu, ali kada se probudi ili legne u krevet mora znati da račune samo i jedino mora polagati građanima. Ako ne svaki dan, onda na izborima. Od tapšanja po ramenu Jadranke Kosor ili Zorana Milanovića od europskih političara može ih sve boljeti. A koju ćemo mi korist imati? Nikakvu. Hoćemo li ih zbog toga više cijeniti? Sumnjam. Hoće li im to osigurati pobjedu? Nikako.

>> Arhiva

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju