A što bi se dogodilo i da odu? Ništa. Nije to zapravo problem. Mnogo je gori, da ne kažem opasniji, podanički mentalitet - ako neki veleposlanik ili EU političar nešto kaže Zagrebu, to je Sveto pismo. Pa i nije baš. Da ne kažem za početak kako je politički nepristojno miješati se u untarnje svari jedne države koja je navodno neovisna i suverena.
A možda je najgore što političari u Zagrebu to potiču i misle ako netko iz Bruxellesa kaže koju lijepu riječ za njih, to će birači u zemlji donirati. Iskustva iz prošlosti me uče da to nije tako, a još manje treba tim lijepim riječima vjerovati. Jer ti stranci ne hvale Hrvatsku jer je vole. Oni uvijek brinu samo o interesima svoje države.
Sanader je europske pučane uveo na velika vrata u hrvatski politički život. I što smo dobili, skupinu njegovih istomišljenika koji su primjerice na zajedničkim okupljanjima uz janjeći but stranačkom 'frendu' Sanaderu recimo davali potporu. A onda su se probudili drugo jutro i uz briselsku kavu zastupali interese svoje države. Tako su pučani navečer 9 puta slali potporu Sanaderu kako Hrvatska treba otvoriti pregovore iako Gotovina nije u Haagu. A onda su ti pučani postali državnici i dan poslije jednoglasno 9 puta zaustavili Hrvatsku u otvaranju pregovora.
Eto to je Europa. Koju treba uvažavati, ali ne i ponizno slušati. To ne znači da sam euroskeptik. Dapače, mislim da nam je tamo mjesto i time osiguravamo bolju budućnost za generacije koje dolaze.
Pišem ovo jer sam malo zbunjen. Jednom smo država, a drugi put kolonija. Država smo kada ne damo ni pedlja Piranskog zaljeva, a kolonija kada Bruxellesu dajemo da uredi sudbinu brodogradilišta jer mi to nismo znali ili nismo htjeli riješiti. Malo jadno, zar ne.
Država smo kada navodno štitimo hrvatske interese, a kolonija kada smo sva poglavlja o ulasku u EU proglasili tajnom, pa građani tek sada, posljednjih 10 metara pred Bruxellesom, mogu doznati kako će izgledati Hrvatska nakon ulaska u Uniju.
Jesmo li država kada suvereno odbijamo rezati državne financije i tako kupovati glasove, bolje reći ne dirati milijun i pol građana. Ne dirati njihove plaće i mirovine i po cijenu da sutra možda više neće biti nikoga da im to isplati. Ili smo možda kolonija ako pozovemo MMF i kažemo im – pomozite nam. Pa dobiješ kredit s manjom kamatom. Pa ti dođu dečki s bijelim ovratnicima i pročešljaju proračun i kažu - trošite neracionalno, režite troškove.
Svatko tko je u politici mora odgovarati hrvatskim biračima. Naravno da mora osluškivati i međunarodnu zajednicu, ali kada se probudi ili legne u krevet mora znati da račune samo i jedino mora polagati građanima. Ako ne svaki dan, onda na izborima. Od tapšanja po ramenu Jadranke Kosor ili Zorana Milanovića od europskih političara može ih sve boljeti. A koju ćemo mi korist imati? Nikakvu. Hoćemo li ih zbog toga više cijeniti? Sumnjam. Hoće li im to osigurati pobjedu? Nikako.
>> Arhiva
