Ivica Todorić na svom je blogu objavio detaljno objašnjenje zašto smatra da je lex Agrokor neustavan.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
S timom svojih pravnih savjetnika izdvojio sam sve dijelove Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za republiku Hrvatsku. Ovo pravno mišljenje ističe osnovne institute ZOPIU kojima se uređuje postupak izvanredne uprave kojim se, nažalost, omogućava narušavanje jednakosti, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava (čl. 3. Ustava RH), kao najviših vrednota ustavnog poretka RH.
1. O postupku izvanredne uprave
Postupak izvanredne uprave prema odredbama ZOPIU predstavlja mjeru kojom zakonodavac želi zaštititi održivost poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za RH, koja svojim poslovanjem samostalno, ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim društvima, utječu na ukupnu gospodarsku, socijalnu i financijsku stabilnost u Republici Hrvatskoj, tj. da se provede brz i učinkovit postupak preventivnog restrukturiranja takvih društva radi osiguravanja likvidnosti, održivosti i stabilnosti poslovanja. Međutim, navedeni postupak bi morao biti proveden na način da se navedeno društvo (u daljnjem tekstu: Dužnik) restrukturira (a) pod izričitom sudskom kontrolom, i to (b) na način da se omogući ravnomjerno namirenje svih vjerovnika i adekvatno sudjelovanje vjerovnika u Postupku, te (c) zaštiti pravo vlasništva drugih osoba na koje Postupak utječe.
2. Ovlasti suda u Postupku izvanredne uprave i utjecaj Vlade RH na Postupak
Sud predstavlja osnovno tijelo koje jamči zaštitu prava na jednakost pred zakonom (čl. 14. Ustava RH) i prava na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava RH), kao i ostalih prava zajamčenih Ustavom RH. Nažalost, ZOPIU u potpunosti marginalizira ulogu suda u Postupku izvanredne uprave koji nema ovlast donijeti nikakvu odluku kojom bi se stvarno utjecalo na tijek i učinke Postupka, već donosi isključivo odluke na prijedlog Vlade RH i Izvanrednog povjerenika, kojima se krajnje mehanički i automatski potvrđuju navedeni prijedlozi, bez ikakvog utjecaja na navedene prijedloge ili mogućnost odbijanja donošenja odluke po navedenom prijedlogu. Primjerice, sud u Postupku (i) nema utjecaja na izbor i imenovanje izvanrednog povjerenika; (ii) nema utjecaja na izbor i imenovanje članova vjerovničkog vijeća; (iii) nema utjecaja na donošenje odluka izvanrednog povjerenika; (iv) ne može ukinuti odluku izvanrednog povjerenika; (v) ne odobrava isplate vjerovnicima; (vi) ne određuje nagradu izvanrednom povjereniku i sl. U konačnici, potpuni nedostatak sudske kontrole nad Postupkom razvidan je iz činjenice što ZOPIU ne predviđa mogućnost žalbe na rješenje kojom se potvrđuje nagodba – kao krajnji akt (sporazum) kojim se uređuju prava svih vjerovnika Dužnika i kojim se određuje ustrojstvo Dužnika nakon sklapanja nagodbe. Kako navedene ovlasti suda, koje ovdje nedostaju, upravo određuju bit samog postupka na način da bi se isti mogao nazivati sudskim postupkom, pogotovo kada se uzme u obzir nedostatak prava vjerovnika na (su)odlučivanje, razvidno je da ZOPIU ne pruža adekvatnu sudsku zaštitu osobama na čija prava utječe postupak izvanredne uprave.
S druge strane, Vlada RH (i Ministarstvo gospodarstva), samostalno, bez ikakvog odobrenja suda: (i) određuje osobu izvanrednog povjerenika; (ii) određuje zamjenike izvanrednom povjereniku; (iii) daje prethodno odobrenje izvanrednom povjereniku za izbor savjetnika za restrukturiranje; (iv) imenuje članove savjetodavnog tijela koje Ministarstvu daje mišljenje o odlukama i radnjama izvanrednog povjerenika; (v) određuje nagradu izvanrednom povjereniku; (vi) određuje nagradu zamjenicima izvanrednog povjerenika; (vii) određuje nagradu članovima savjetodavnog tijela; (viii) daje suglasnost izvanrednom povjereniku na odluku o okončanju postupka izvanredne uprave i prijedlog za otvaranjem stečajnog postupka. Pored navedenog, izvanredni povjerenik mjesečna izvješća pored tijelima postupka podnosi i Ministarstvu.
3. Izvanredni povjerenik
Sve stvarne ovlasti nad tijekom Postupka u rukama su izvanrednog povjerenika. Izvanrednog povjerenika, samo nominalno, imenuje sud na prijedlog Vlade RH, ali bez ikakve mogućnosti da odbije predmetno imenovanje ili utječe na prijedlog (formalno potvrđivanje izbora Vlade RH). Izvanredni povjerenik samostalno vodi poslovanje dužnika i poduzima sve radnje u postupku koje su mu povjerene, te otvaranjem postupka izvanredne uprave prava i obveze svih tijela dužnika (uprava, nadzorni odbor i glavna skupština) prelaze na izvanrednog povjerenika. Izvanredni povjerenik, osim što vodi poslovanje dužnika, uz suglasnost vjerovničkog vijeća (a koju suglasnost mu može dati i privremeno vjerovničko vijeće čije članove sam bira): može bez nadzora suda prema vlastitom izboru vršiti vjerovnicima plaćanja njihovih tražbina nastalih prije otvaranja postupka, čime mu se otvara mogućnost nejednakog namirenja vjerovnika iste skupite; može bez nadzora suda preuzeti novo zaduženje s prednosti namirenja (roll up kredit) itd.
Dakle, prava i ovlasti izvanrednog povjerenika u postupku izvanredne uprave u praksi su znatno su šira u odnosu na prava i ovlasti stečajnog upravitelja i povjerenika u predstečajnom postupku. Navedena rješenja iz ZOPIU-a mogla su se opravdati kao svrsishodna ukoliko bi nad tim ovlastima izvanrednog povjerenika postojao adekvatni nadzor, međutim, tome nije tako jer je ZOPIU oduzeo vjerovnicima i sudu sve mehanizme kontrole rada izvanrednog povjerenika. Ovlasti koje ZOPIU daje izvanrednom povjereniku, a temeljem kojih isti može grubo zadirati u prava vjerovnika, dioničara i imovinu dužnika (nova zaduženja, selektivno plaćanje i sl.), bez adekvatnog nadzora od strane suda i/ili vjerovnika ne mogu imati temelj u Ustavu i načelima propisa koji uređuju insolvencijski postupak.
4. Vjerovnici u Postupku izvanredne uprave
U postupku izvanredne uprave ne postoji skupština vjerovnika, kao najviše vjerovničko tijelo u čijem radu sudjeluju svi vjerovnici na način da mogu predlagati odluke o tijeku i vođenju postupka, raspravljati o predloženim odlukama i glasati za iste (počevši od smjene upravitelja pa nadalje). Vjerovnici u postupku izvanredne uprave mogu ostvarivati svoja prava jedino i isključivo putem vjerovničkog vijeća, a koje ne predstavlja adekvatan pandan skupštini vjerovnika i ostvarenju prava svih vjerovnika (primarno, u potpunosti je nestvarno da bi ukupno najviše 9 (devet) predstavnika – članova vjerovničkog vijeća moglo odražavati pravu volju svih vjerovnika u postupku izvanredne uprave, tj. radi se očigledno o uskom tijelu u kojem vjerovnici nisu niti ne mogu biti dostatno zastupljeni s obzirom na svoju brojnost).
Također, bitno je naglasiti da navedeni članovi predstavljaju, u biti, predstavnika određene skupine vjerovnika, dok određivanje vrste skupina i razvrstavanje vjerovnika u te skupine, prema različitosti njihovog pravnog položaja, vrši izvanredni povjerenik bez ikakvih jasnih kriterija navedenih u ZOPIU. Dakle, već samim određivanjem broja i vrsta skupina vjerovnika izvanredni povjerenik ima mogućnost utjecaja na sastav vjerovničkog vijeća. Nadalje, nakon što izvanredni povjerenik razvrsta vjerovnike u skupine prema «različitosti njihovog pravnog položaja» (jedini zakonom postavljeni kriterij), ZOPIU nema odredbi o načinu izbora članova tog vijeća po pojedinoj skupini (da li se izbor vrši na svojevrsnoj skupštini, ročištu, pisanim putem…), već ZOPIU propisuje jedino da su izabrani članovi (dakle oni koje je ta skupina nekako izabrala) dužni obavijestiti izvanrednog povjerenika o svom izboru i dostaviti mu punomoći potpisane od strane obične većine svih vjerovnika iste skupine. isto tako, postavlja se i pitanje da li navedena «obična većina svih vjerovnika iste skupine» predstavlja običnu većinu broja vjerovnika (tj. «broj ruku») ili zbroja njihovih tražbina (naime, zakon u dijelu koji se odnosi na glasanje o nagodbi govori o zbroju tražbina, dok u ovom dijelu zakon navodi samo «običnu većinu svih vjerovnika»).
Ali ZOPIU kod izbora članova vjerovničkog vijeća ne staje niti na ovim nejasnoćama, već daljnjim odredbama razrađuje koja prava ima izvanredni povjerenik ukoliko pojedina skupina vjerovnika ne izabere svog člana u vjerovničkom vijeću. Temeljem odredbe čl. 30. st. 8. ZOPIU, ukoliko pojedina skupina vjerovnika ne imenuje člana vjerovničkog vijeća u roku od 90 dana od dana objave poziva izvanrednog povjerenika, tada tog člana imenuje sud na prijedlog izvanrednog povjerenika (ponovno samo tehnički, bez ikakve mogućnosti odbijanja imenovanja ili utjecaja na prijedlog izvanrednog povjerenika). Također, bitno je naglasiti da sve do trenutka osnivanja vjerovničkog vijeća, sva prava i ovlasti vjerovničkog vijeća u Postupku ima tzv. «privremeno vjerovničko vijeće», čije članove određuje sam izvanredni povjerenik.
Po pitanju ovlasti vjerovničkog vijeća, isto sudjeluje u ime vjerovnika u sastavljanju i pripremi nagodbe te daje suglasnost izvanrednom povjereniku na konačni tekst nagodbe, daje izvanrednom povjereniku prethodnu suglasnost za preuzimanje novog zaduženja u ime i za račun dužnika (roll up), te daje izvanrednom povjereniku suglasnost za plaćanje dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka. Navedene ovlasti bi bile u skladu s načelom zaštite prava vjerovnika u insolvencijskom postupku kada bi članovi vjerovničkog vijeća uistinu bili birani na demokratičan način od strane vjerovnika, i kada navedena prava i ovlasti, u praksi, ne bi izvršavalo privremeno vjerovničko vijeće čije članove bira sam izvanredni povjerenik.
5. Status razlučnih vjerovnika u Postupku izvanredne uprave
U Postupku izvanredne uprave ZOPIU izričito zabranjuje razlučnim vjerovnicima mogućnost odvojenog namirenja za vrijeme trajanja Postupka. Takva zabrana vrijedi ne samo za razlučne vjerovnike Dužnika već i svih njegovih povezanih društava čime se zapravo onemogućuje nositelja takvog razlučnog prava da odabere trenutak namirenja, odnosno da se namiri prije ostalih vjerovnika, a čime se gubi smisao cijelog instituta razlučnog prava. Dakle, razlučni vjerovnik koji bi se u predstečajnom ili stečajnom postupku namirivao prije ostalih vjerovnika, u postupku izvanredne uprave ne smije pokrenuti postupak svojeg namirenja te njegovo namirenje ovisi o postupcima izvanredne uprave, odnosno, namiruje se isključivo na način određen nagodbom, što predstavlja grubo kršenje osnovnog prava razlučnih vjerovnika (pravo na odvojeno namirenje). Samim time, u praksi nije neizgledno da svi razlučni vjerovnici budu svrstani u istu skupinu, te da prilikom glasanja o nagodbi razlučni vjerovnici s nižim redom naplate, koji se ionako ne bi naplatili iz svog razlučnog prava uslijed nedostatne vrijednosti imovine na kojoj je upisano založno pravo, preglasaju vjerovnike koji bi imali realnu mogućnost naplatiti se iz svog prava i donesu odluku koja bi bila na štetu tih vjerovnika koji bi se mogli naplatiti (npr. odluka da svi razlučni vjerovnici otpišu 70% svoje tražbine osigurane razlučnim pravom). Navedeno je u potpunosti protivno načelu prava na odvojeno namirenje koje je priznato, bez ikakve rezerve, u svim drugim insolvencijskim postupcima.
6. Utjecaj Postupka na povezana društva i prava dioničara (ili imatelja udjela) tih društava
U Postupku izvanredne uprave postupak se ne ograničava samo na dužnika već se provodi i nad svim povezanim trgovačkim društvima, neovisno o tome da li nad tim društvima postoji stečajni ili predstečajni razlog. Temeljem odredaba ZOPIU povezana i ovisna društva su društva sa sjedištem u Republici Hrvatskoj osnovana sukladno zakonodavstvu RH, u kojima Dužnik drži najmanje 25% udjela. Samim time, Postupak se proteže i na povezana društva što znači da izvanredni povjerenik preuzima kontrolu i nad društvom nad kojim dužnik ima 25% udjela u vlasništvu u smislu dionica ili poslovnih udjela i nad kojim ne postoji predstečajni ili stečajni razlog, odnosno Postupak se provodi i nad gospodarskim subjektom koji nije u financijskim poteškoćama. Također, navedeno društvo na taj način sudjeluje svojom imovinom u nagodbi i podmiruje tražbine vjerovnika koji nisu osobni vjerovnici upravo tog društva, a na koji način se izravno umanjuje imovina tog (povezanog) društva, čime se grubo oštećuju vlasnici (imatelji) preostalih poslovnih udjela ili dionica u tom društvu. ZOPIU ne sadrži nikakve odredbe koje bi određivale pravo na naknadu dioničara (imatelja udjela) tih društava s obzirom na obezvrjeđivanje vrijednosti tih društava i/ili dionica u tim društava.
7. Utjecaj Postupka na prava dioničara (ili imatelja udjela) Dužnika i povezanih društava
Otvaranjem Postupka sva prava skupštine Dužnika prelaze na izvanrednog povjerenika, tako da dioničari (ili imatelji udjela) nakon otvaranja Postupka više ne mogu izvršavati svoja prava vezana za nadzor poslovanja nad Dužnikom određena odredbama Zakona o trgovačkim društvima (putem nadzornog odbora, sazivanja izvanredne skupštine i sl.). Također, ZOPIU ne daje dioničarima Dužnika niti ikakva prava u samom Postupku vezana za nadzor nad radom izvanrednog povjerenika ili mogućnost sudjelovanja u sastavu nagodbe. Kako izvanredni povjerenik vođenjem poslovanja Dužnika može neizmjerno utjecati na imovinu Dužnika, dok se nagodbom može (između ostalog): (i) prenijeti dio ili sva imovina dužnika na jednu ili više već postojećih osoba ili osoba koje će tek biti osnovane; (ii) dužnika pripojiti drugoj osobi ili spojiti s jednom ili više osoba; (iii) prodati sva imovina ili dio imovine dužnika, raspodijeliti sva imovina ili dio imovine dužnika između vjerovnika; te (iv) obveze dužnika pretvoriti u kredit ili zajam odnosno temeljni kapital dužnika ili nekih od njegovih ovisnih društava odnosno u kapital novoosnovanih društava; razvidno je da se nagodbom izravnom utječe na prava dioničara Dužnika (njihov udio može biti sveden «na nulu»), i to bez ikakve mogućnosti dioničara da sudjeluju u tom postupku.
8. Zaključak
Iz gore navedenog razvidno je da odredbe ZOPIU nisu usklađene s odredbama Ustava RH, odnosno, da Postupak izvanredne uprave omogućava narušavanje jednakosti, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava, kao najviših vrednota ustavnog poretka RH (čl. 3. Ustava RH), i to na način što:
u navodno sudskom postupku u potpunosti marginalizira ulogu suda po pitanju upravljanja postupkom i nadzora nad postupkom;
omogućava izravan utjecaj izvršne vlasti na sudski postupak kroz ovlasti i autonomiju izvanrednog povjerenika;
omogućava različito tretiranje vjerovnika i mogućnost njihovog različitog namirenja prema autonomnom izboru izvanrednog povjerenika;
ne pruža adekvatnu zaštitu prava vjerovnika putem tijela u kojem bi vjerovnici imali pravo predlagati, raspravljati i glasati o odlukama koje utječu na postupak;
oduzima razlučnim vjerovnicima pravo na odvojeno namirenje, što predstavlja osnovnu bit razlučnog prava;
utječe na gospodarsko stanje povezanih društava i prava dioničara (imatelja udjela) u tim društvima, bez ikakve naknade i/ili prava dioničara vezanih na sam tijek postupka;
utječe na prava dioničara (imatelja udjela) Dužnika, bez da se dioničarima daje ikakva mogućnost sudjelovanja ili prava vezano na tijek postupka; te
onemogućava pravo na žalbu na najbitniju odluku u postupku (odluka kojom se potvrđuje nagodba),
a što je sve protivno odredbama Ustava RH, i to:
čl. 29. st. 1. kojim je propisano, cit: «Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično … odluči o njegovim pravima i obvezama..»;
čl. 48. st. 1. kojim je propisano, cit: «Jamči se pravo vlasništva.»;
čl. 49. st. 2. kojim je propisano, cit: «Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.»;
čl. 50. st. 1. kojim je propisano, cit: «Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti.»;
čl. 18. st. 1. kojim je propisano, cit: «Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom.
