Galerija
''Odluka o posvajanju odraz je našeg stava o humanom življenju. Smatramo da bi svako dijete trebalo odrastati u obiteljskom okruženju, poštovati i graditi obiteljske vrijednosti, imati mogućnosti obrazovati se te dobiti jednaku priliku za osobni razvoj. Nažalost, globalno gledano, milijuni djece nemaju tu priliku'', počinje svoju priču Helena. Kaže da su oni lako donijeli tu odluku i uopće se nisu opterećivali izazovima posvojenja.
''Imali smo svoj cilj i nadali se da ćemo što prije pružiti nekom djetetu topli obiteljski dom, roditeljsku ljubav i pažnju, odgoj i priliku da na zdravim temeljima gradi svoj život i budućnost'', priča majka danas 10-godišnje djevojčice i dječaka.
Prisjetila se kako je izgledao cijeli postupak. Ishodovanje dokumenata da su podobni posvajatelji trajalo je, kaže, oko godinu dana, a najduže je trajala procedura pri Centru za socijalnu skrb. ''Razlog sporosti procedure u Centru vjerojatno leži u njihovoj tadašnjoj slaboj kadrovskoj i materijalnoj opremljenosti zbog koje smo mjesecima čekali termin za intervju'', rekla je Helena koja se nada da je danas taj proces puno kraći.
U Hrvatskoj nije bilo djece spremne za posvajanje, a granice im nisu bile problem
Ona i suprug poslali su pisma sa zamolbom na sve centre u Hrvatskoj, dobili odgovore da nema djece s pretpostavkama za posvojenje. Godinu dana nije bilo uspjeha. Stoga su odlučili pokrenuti i postupak međunarodnog posvojenja. ''Nije nam bilo važno otkud je dijete, koje je vjere, narodnosti ili boje kože'', navodi. Razmatrali su postupak na Filipinima i u Africi i na kraju, zbog uređenosti postupka, odlučili se posvojiti djecu iz DR Konga. Nostrificirali su i legalizirali sve potrebne dokumente i u roku od godinu dana od podnošenja zahtjeva s djecom su stigli doma. Bilo je to 2012. godine, a sredinom 2013. zvali su ih iz jednog centra s viješću da mogu posvojiti dijete. ''Bila sam zaista oduševljena, ali sam ipak rekla da vjerujem da ima veliki broj obitelji koji bi također željeli posvojiti djecu i postati roditelji'', ispričala nam je Helena i otkrila da njihova djeca često pitaju mogu li posvojiti još djece jer bi željeli imati još braće i sestara.
Djeca su do dolaska u Hrvatsku živjela u domu za nezbrinutu djecu u Africi, pa nas je zanimalo kako je sve izgledalo kad su došli. ''Kad smo prvi put ušli u kuću, ponašali smo se kao da smo jutros izašli iz kuće i da se sad vraćamo iz parka'', s osmijehom se prisjeća majka dvoje djece.
Navodi da su najviše vremena posvetili učenju. ''Vozili smo se uokolo, upoznavali djecu s okolinom, kulturom življenja, običajima, prirodom, predmetima, igrama, učili smo jezik i radili intenzivno na asimilaciji. Nismo imali nikakvih izazova koji su nam ostali u sjećanju kao teški. Kada nešto radite s otvorenim srcem i dobrim namjerama, sve dobro prođe. Mislim da je djeci bio neobičan red, ali su se brzo i rado na njega privikli'', kaže Helena i dodaje da se djeca osjećaju vrlo sigurno kada žive na uređen način, slijede rutinu i imaju granice.
Brzo su naučili hrvatski jezik, danas su odlični učenici i uspješni sportaši
Već nakon šest tjedana djeca su počela koristiti hrvatske riječi u međusobnom razgovoru. Brzo su naučili jezik. ''Nakon dva mjeseca otišli smo na more i naš sin je objasnio jednom gospodinu koji je uređivao okoliš da kosilica papa travu'', ispričala nam je.
Danas su djeca uspješni i predani mali sportaši i odlični učenici. Iznimno su dobro prihvaćeni u društvu, otvoreni za prijatelje, radosni i sretni kao i sva druga djeca oko nas. ''Mislim da nitko iz našeg užeg okruženja, a niti oni sami ne primjećuju razliku u boji kože. Posvojenje nije zabranjena tema, ali nitko o tome ne govori. Mi smo jedinka, obitelj, i zaista ne poznajem veću ljubav od one koju osjećamo jedni za druge. Mi smo njihovi roditeljii, a oni naša djeca, sada i zauvijek'', kaže presretna majka.
''Imajte vjere, dobro se dobrim vraća''
Kaže da nikad nisu imali neugodnosti, naprotiv. ''Jedino su nas bezbroj puta nepoznati ljudi srdačno pitali jesu li to naša djeca i jesmo li ih posvojili i to najčešće pred djecom. Razumijem ljudsku radoznalost i pokušavam ljubazno kratko odgovoriti'', rekla je Helena. Jasno joj je, kaže, da će njihova djeca u budućnosti vjerojatno imati neka neugodna iskustva temeljena na rasnoj različitosti, ali se time ne opterećuje. ''Mnogi su vjerojatno imali neugodna iskustva zbog svoje vanjštine. Važno je znati se nositi s tim. Našu djecu učimo da cijene i poštuju sebe i sve oko sebe. Učimo ih pravim vrijednostima. Naša djeca su potpuno asimilirana u društvo i osjećaju se punopravnim dijelom zajednice. Nadam se da će znati pronaći svoj put u budućnosti'', rekla je. Dodala je da ih odgajaju kao kozmopolite koji ujedno osjećaju veliku pripadnost i domoljublje prema svojoj zemlji Hrvatskoj ''čije boje brane svojim svakodnevnim življenjem''.
''Svi ljudi koji imaju mogućnosti, bez obzira na to jesu li se realizirali kao roditelji ili ne, trebali bi se odvažiti postati roditelji-posvojitelji ili udomitelji. Koliko god je put izazovan, ono što vas čeka na kraju je blagoslov, naizmjerna sreća i nagrada'', poruka je Helene svima koji razmišljaju o posvajanju.
''Ne treba razmišljati o onome što će biti i kako će biti. Sudbinu ne možemo predvidjeti. Ne znamo što nas čeka u životu, bilo da su naša djeca biološka ili posvojena. Samo treba hrabro koračati naprijed'', napominje majka dvoje djece i zaključuje: ''Imajte vjere, dobro se dobrim vraća.''
