Taj jedinstveni događaj rođenja Boga-Čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina, a riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je poslije prenesen i na sam blagdan Njegova rođenja.
Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu ima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog - Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Božić je dan kad je Svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče, pa je Isus zato sveprisutni i bliski Bog. Sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti pa iz njega struje odlike: pristupačnost, jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.
Kršćanski filozof Aurelije Augustin smatra kako se u Božiću "Bog počovječio da se čovjek može pobožanstveniti".
Kršćani su vrlo rano dan Isusova rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva gotovo u cijeloj Europi početak nove godine bio je na Božić. Hrvatska božićna pjesma "Narodil nam se kralj nebeski" sa stihom "Na tom mladom letu veselimo se" upućuje na Božić kao prvi dan nove godine.
Crkva je 1691. prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.
Božić je ponajprije biblijski događaj. Na blagdan Božića od 5. stoljeća slave se tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Tijekom polnoćke i zornice čita se izvješće o događaju Božića s njegovim povijesnim određenjem: "U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta." (Mt 1,1) Na zornici je naglasak na evanđeoskom izvješću o navještaju pastirima, a na poldanjici Proslov iz Evanđelja po Ivanu: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog... I Riječ tijelom postade i nastani se među nama..."
Bibličari smatraju da taj Proslov uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega jer oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bi ljudi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit da bi ljudi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj.
Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodijelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se mir na zemlji, koji je potvrda Božje naklonosti ljudima.
Otajstvo Božića ima odraz i u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, a osobito u spletu običaja te u božićnim pjesmama i melodijama. Božićni običaji obnavljaju mnoge sadržajne i ljudski vrijedne čine upravljene očitovanju čovjekoljublja, od čestitanja i darivanja do pomirbe zavađenih i novog poleta u obiteljskom životu.
Pjesme pak odišu ozračjem radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina. U božićnim pjesmama jasno je naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, kojega one često nazivaju Mladim Kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje.
Kao kršćanski blagdan, Božić se u svakom narodu obilježava na poseban način čineći i dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svetu Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana. Advent ili došašće vrijeme je pripreme za dolazak i rođenje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna neposredno prije Božića koji simboliziraju četiri tisućljeća, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.
U novije vrijeme sve prisutniji znak adventa, koji upućuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, jest adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri.
Nakon Svete Katarine slijede blagdani Svete Barbare (4. prosinca), Svetog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u nekim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove svetog Nikole i svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći djeci darove.
Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba tu je službu preuzeo sveti Nikola, koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama.
Jedan običaj koji se sačuvao do danas jest običaj sijanja božićne pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Na blagdan Svete Barbare ili Svete Lucije sije se pšenica, simbol života u katolika, i pripravlja zelenilo za ukras kuće i stola za svetkovanje Božića. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom te ukrašava božićni stol, a tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovija hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred nje stavlja se jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati najavit će bolju ili lošiju žetvu iduće godine.
Danas su u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića.
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom zapale sve svijeće u kući. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činila glava kuće, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Slama se unosila u kuću i rasprostirala po podu s izričitim božićnim naglaskom jer su taj čin članovi obitelji redovito pratili pjevanjem božićnih pjesama.
U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce iako je takva praksa u njemačkim pokrajinama još od 16. stoljeća, a zanimljivo je da su prva božićna drvca bila bjelogorična. (Hina)
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
