Bosansko ili bošnjačko proljeće

Narod osiromašen, iscrpljen imao je možda egzistencijalne motive kada je krenuo u bunt. Političari su dva dana bili u mišjim rupama. Potom su krenuli u ofenzivu, jeftino političko kokošarenje. Tko će preuzeti zasluge, tko će koga optužiti ili tko će biti, još gore, na čelu promjena.

Pročitajte i ovo 'Jasni zahtjevi' Žižek: U Bosni je kaos, situacija je odlična Čović o prosvjedima u BiH 'Imam dojam da su željeli brzo stvoriti anarhiju'

Postavlja se pitanje koga i čega. Bunt se dogodio u Federaciji, točnije većinom u dijelovima u kojima žive Bošnjaci. Mostar je bio pred erupcijom da se dogodi i međunacionalni sukob. Gradu još obilježenom ranama malo je nedostajalo da se zapali i u međunacionalnim sukobima.

Spaljene zgrade bile su početak, a što bi tek slijedilo da nije bilo posjeta premijera Milanovića Mostaru. A zašto Mostar, možda nespretno rečeno od premijera 'jer je blizu'. No gdje je zapravo mogao otići i komu. Njegov kolega s kojim komunicira otkad je na vlasti živi u Mostaru, tamo je i bio, Sarajevo je bilo pod opsadom građana, a državni političari skriveni u stanovima.

BiH: Istekao rok za podnošenje ostavke vlade Ferderacije BiH!

I sada ćemo se baviti formom, a ne sadržajem poruka. A kada njima nisu, što su i priznali, mogli prigovoriti, BiH državni dužnosnici počeli su s napadom zašto Mostar. Pa ni Izetbegović ni Komšić nemaju urede, oni su ili uništeni ili su ih građani opkolili. Što pokazuje i ponedjeljak kad su svi evakuirani.

Gladni građani BiH bez obzira na vjeru i naciju ne vole i imaju pravo ne voljeti svoje političare koji za njih nisi napravili ništa. Za sve od sinekura do sigurne budućnosti, a građanima nude priče iz prošlosti. Nažalost onih koji su posljednjih 15 godina gradili ovo što sada građani žele uništiti. Ne zgrade već model.

I kada hladne glave analiziramo što se dogodilo, više je to bošnjačko, a manje bosansko proljeće. Više je to politička bitka bošnjačkih političara tko će biti pobjednik, tko gubitnik. Oni koji još nisu smijenjeni od ulice sada traže neprijatelje u susjedstvu. Nepotrebno i tužno. Hrvatska i bivša i ova vlast jasno je dala do znanja da će pomagati BiH, ali da neće zaboraviti i da se mora brinuti i o Hrvatima u BiH. Ako su i HDZ-u možda mogli prigovoriti da to rade s figom u džepu, teško je naći zamjerke u dosadašnjoj politici prama BiH od strane premijera.

Hrvatska nije netko velik, ali nije niti nitko. Ona je jedna od 28 članica. Jedan glas samo, reći će neki, ali i glas bez kojeg se ne može u Bruxellesu. Pa i oko politike spram BiH. Hrvatska ima povijesnu i životnu misiju imati stabilno susjedstvo. Sada više nego ikada to može osigurati kao 28. članica. Možda su to neki shvatili, ali jasno je da nisu neki bošnjački političari.

Milanovića u Hrvatskoj može stajati njegov karakter, ali oko BiH teško da mu se može prigovoriti da je neprincipijelan. Nastupao je i nastupa državnički pa onda dobije i pohvale od nekud gdje se možda najmanje nadao – Tomislava Karamarka.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook