''Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti'', poručio je u lipnju 1991. godine na sjednici osječke Gradske skupštine Josip Reihl-Kir. Bio je svjestan već tada da zbog zagovaranja mira i njegov život visi o niti, upozoravao je na to i svoje nadređene i tražio da bude premješten u Zagreb. Samo koji tjedan kasnije Kira nije bilo, a ni mira uskoro neće biti.
Umjesto u Zagreb, Kir je 1. srpnja krenuo u Tenju na pregovore s pobunjenim Srbima u selu. Na povratku na kontrolnom punktu hrvatske policije u Tenji prema Osijeku Josip Reihl-Kir je ubijen. Uz njega su ubijeni i potpredsjednik osječkoga Izvršnog vijeća Goran Zobundžija te vijećnik Milan Knežević, a preživio je samo predsjednik tenjske Mjesne zajednice Mirko Tubić, koji je teško ranjen.
Prošle su 33 godine od ubojstva. Prije nekoliko dana ubojica je pušten na uvjetnu slobodu. Naručitelji ubojstva službeno i dalje nisu nađeni. Kirova mirovna ostavština je preživjela iako je se rijetki sjećaju, ali ona je jedan od ključnih dijelova arhitekture mira. Tužna obljetnica, ma koliko teška bila, još je jedna važna prilika da se razmišlja i govori o čovjeku koji je vjerovao u mir.
Pročitajte i ovo
Nakon više od tri desetljeća i dalje se vrtimo oko istih pitanja, a DNEVNIK.hr ove je godine odgovore na njih potražio od Ive Zenzerović Šloser iz Centra za mirovne studije (CMS) i Senne Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava - Hrvatska (YIRH).
Tko je nama kao društvu Josip Reihl-Kir i držimo li zapravo i dalje tog mirotvorca na nišanu? Ima li danas mjesta za ljude poput njega ili se mirotvorce smatra smiješnim figurama i zašto?
Zenezerović Šloser: Josip Reihl-Kir bio je prvi zapovjednik osječke policije 1990. nakon višestranačkih izbora. Prije početka otvorenog oružanog sukoba, Reihl-Kir i njegovi suradnici pregovarali su sa srpskim civilima želeći smiriti eskalaciju nasilja. Poznata je njegova rečenica: "Dok sam ja načelnik osječko-baranjske policije, rata između Srba i Hrvata neće biti." Prvog srpnja 1991. otišao je u Tenju na dogovorene pregovore, no ubijen je iz zasjede s hrvatske strane. 17 godina nakon ubojstva počinitelj je osuđen na 20 godina zatvora, a nalogodavci nisu kažnjeni.
Prošli tjedan Antun Gudelj, počinitelj ubojstva Reihl-Kira, Gorana Zobundžije i Milana Kneževića koji su išli na pregovore, pušten je uvjetno na slobodu. Za taj zločin sudilo se tri puta. Počinitelj se nije ispričao obiteljima žrtava. U žrtve je ispaljeno 30 metaka. Čin Josipa Reihl-Kira do danas je nepravedno prešućivan široj javnosti, a njegov čin i slični postupci koji su aktivno radili na tome da se ratna eskalacija ne dogodi ili zaustavi nedovoljno su valorizirani.
Šimek: Čini mi se ispravnije zapitati se tko bi nama on trebao biti s obzirom na to da ga se uglavnom marginalizira. Osim što je Reihl-Kir prije svega simbol građanske (pa i državne, s obzirom na to da je bio pripadnik policije kao državnog aparata) hrabrosti i otpora ratu, mislim da ga treba promatrati kao simbol kako se država - pa onda i historiografija, nastava povijesti i slično odnose prema onima koji se ne uklapaju u pažljivo izgrađenu sliku o ratu u Hrvatskoj. Odnosno, koliko im se malo prostora daje. Idealno, naše sjećanje na devedesete moralo bi uključivati one koji su vjerovali u nenasilne načine rješavanje sukoba, one koji su pokušali sačuvati multietničke zajednice od raspada, one koji su se borili za mir i onda kad mnogi mir nisu htjeli.
No prošlotjednom odlukom o puštanju na uvjetni otpust Antuna Gudelja, ubojice Reihl-Kira i njegovih dvojice suradnika, Gorana Zobundžije i Milana Kneževića, šalje se pogrešna poruka društvu. Naime, iako je, prema odluci suda, Gudelj ostvario pravne preduvjete za puštanje, on se nije ispričao obiteljima žrtava niti kod njega postoji kritički odnos prema počinjenom. Tu treba napomenuti kako zatvorska kazna ne služi samo kako bi se spriječilo ponovno počinjenje kaznenog djela ili individualna rehabilitacija već i radi generalne prevencije, odnosno kolektivne osude takvog čina i pokazivanja da država i društvo snažno osuđuju takve zločine. Kad se na to nadoda desetljećima dugo trajanje suđenja - koje je i ponovljeno tri puta, zadnji put na inicijativu Jadranke Kir, te generalni zaborav, jasno je koliko se Reihl-Kir i njemu slični cijene.
Spomenula bih i Dmitra Obradovića, ratnog predsjednika skupštine Općine Vrginmost i predstavnika hrvatskih Srba koji je svoje javno djelovanje posvetio sustavnom zalaganju za mirno rješavanje sukoba u Hrvatskoj. Njega su 4. lipnja 1992. ubili pripadnici njegova naroda jer se protivio nacionalističkoj ratnoj politici i jer je inzistirao na stvaranju zajedničkog života unutar Republike Hrvatske. Približava nam se obljetnica i njegova ubojstva, a za njega zna još manje ljudi u Hrvatskoj.
Zašto se uporno odričemo, ili ga prešućujemo, nasljedstva mirotvorstva… Reihl-Kir i mirna reintegracija, možda je reintegracija u nešto boljem položaju… Zašto se o tome ne uči u školskim udžbenicima i ne spominje kao važan primjer u društveno-političkom govoru, osim deklarativno i ponekad prigodno? Znaju li mladi išta o njemu?
Zenzerović Šloser: O Josipu Reihl-Kiru i drugim antiratnim i mirovnim naporima ne uči se u školi, ti narativi još uvijek nisu dovoljno prisutni u javnosti. U društvenopolitičkom govoru oni se minoriziraju i sklanjaju, a od njih bismo mogli i danas učiti kako bi mogli deeskalirati nasilje. Prošle godine je pripremljen udžbenik "Zašto je povijest važna 4", u kojem je istaknuto nekoliko ovakvih antiratnih doprinosa: čin Josipa Reihl-Kira, rad Antiratne kampanje, mirna reintegracija Podunavlja. Ministarstvo znanosti i obrazovanja dalo je dopuštenje, a potom brisalo udžbenik iz Kataloga odobrenih udžbenika. Prozivala se stručnost recenzenata, no udžbenik je već dobio odobrenje, a potom je pod pritiskom povučen. Paradoksalno, kroz pozive određenih krugova na demokraciju takve se priče nastoji proglasiti nepodobnima.
Antiratna i mirovna nastojanja, pozivi na komunikaciju i deeskalaciju nasilja, čak ni mirna reintegracija nažalost nisu našli svoje zasluženo mjesto u službenim narativima. Mladi o antiratnim i mirovnim nastojanjima pojedinaca i grupa još uvijek uče tek kroz neformalne obrazovne programe i nastojanja organizacija civilnog društva poput Mirovnih studija CMS-a, edukacija Inicijative mladih za ljudska prava, Documente ili Foruma mirotvornih škola osječkog Centra za mir.
Još su rjeđi akademski prostori kroz koje se artikuliraju, prenose i aktualiziraju ti primjeri. To je porazna činjenica, posebice u svjetlu da bi oni, uz kritičku refleksiju, mogli biti putokaz kako djelovati danas, i na domaćem terenu, i u Europi i svijetu, koji se suočavaju s ubrzanim porastom nasilja.
Šimek: Mirotvorstvo, pa tako i njegovi uspjesi, predstavlja se kao drugorazredna tema od manjeg značaja za naše društvo i državu. To se sjajno vidi na relativno banalnom primjeru - za Oluju imamo državni praznik, a za mirnu reintegraciju ne. Takvo dugogodišnje tretiranje onih koji su se ratu protivili ili onih događaja koji ne predstavljaju samo vojne pobjede i poraze ima i svoje posljedice - istraživanje "Ratne devedesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj" koje je YIHR proveo 2022. godine pokazalo je da nešto malo više od polovice ukupnog broja ispitanika (mladi od 18 do 30 godina) nikad nije čulo za Reihl-Kira, a da oko 30 posto nema ni pozitivno ni negativno mišljenje o njemu.
No možda je u vladajućoj političkoj atmosferi bolje da Reihl-Kir i slični ostaju izvan domašaja državnih obilježavanja jer nisam sigurna koliko bi mu se priznala njegova stvarna uloga, odnosno ono za što se zalagao, a koliko bi se njega i njegov život nastojalo utopiti u dominantni narativ o ratu koji baš i ne cijeni mirotvorstvo i one koje rat nisu vidjeli kao jedino rješenje.
Prije nekoliko godina predložili ste nadležnom odboru Gradske skupštine Grada Zagreba prijedlog za imenovanje ulice, trga ili javne površine po Josipu Reihl-Kiru. Njegovo je ime još 2014. godine uvršteno u Fond imena za imenovanje javnih površina Grada Zagreba na vaš prijedlog. Ima li kakvih pomaka prema realizaciji i zašto je to imenovanje važno?
Šimek: Nekih većih pomaka nema. Zašto je imenovanje važno? Prije svega, treba reći kako su (pre)imenovanja simbolički potezi koji pokazuju koga država vrednuje, odnosno kako se odnosi prema svojoj prošlosti i pojedincima. Nazivi javnih površina predstavljaju jednu vrstu suptilne nacionalne naracije, oni su točka susreta vladajuće ideologije, tj. vrijednosti za koje se društvo i država zalažu te praksi svakodnevnog života. Prema tome, imenovanja se mogu jasno interpretirati kao politički čin.
Josip Reihl-Kir ima svoju ulicu u Osijeku, ali to nije dovoljno jer on nije važan samo za lokalnu povijest i građane Osijeka i okolice već i za Hrvatsku u cjelini. Zbog toga ne odustajemo od realizacije nazivanja javne površine po njemu u Zagrebu.
Zenzerović Šloser: Nominacija Josipa Reihl-Kira koju su 2014. podnijeli Inicijativa mladih za ljudska prava, SNV i Centar za mirovne studije stoji u Fondu imena koji je javno dostupan i iz kojeg se imenuju javne površine, poput ulica i parkova grada Zagreba. Ono što ovom prilikom saznajemo od Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova jest da, iako su evidentirani i javno dostupni, prijedloge treba ponavljati u svakom novom mandatu jer se neriješeni predmeti ne prebacuju u novi mandat. To ćemo, naravno, učiniti.
Imenovanje ulice, parka ili javnog prostora važno je da Reihl-Kiru i obitelji odamo počast, da u društvu vrednujemo pojedince i grupe koji su se suprotstavili ratnom narativu i nasilju, važno je da valoriziramo ljude koji žele mir. Taj čin također bi otvorio mogućnost informiranja i razgovora o samom Reihl-Kiru, ali i temama koje uz njegovo nastojanje vežemo: osobnog integriteta, otpora, zaustavljanje nasilja i očuvanja mira.
''If I have weaknesses, don't let them blind me''
U znak sjećanja na Josipa Reihl-Kira na napuštenom osječkom zidu 2016. je naslikan mural ''Rhythm of the saints / If I have weaknesses, don't let them blind me'', nazvan po pjesmi Paula Simona, čiju je ploču Josip Reihl-Kir posljednju kupio.
Autor murala je Lunar, renomirani hrvatski umjetnik, a mural je nastao na poziv Centra za mirovne studije (CMS) u suradnji s obitelji Reihl-Kir, a s ciljem trajnog i svakodnevnog sjećanja na tri ključne vrijednosti koje je Josip Reihl-Kir objedinio – mirotvorstvo, suradnju i nenasilje.
Pročitajte i ovo
Hrabrost, kritičko razmišljanje, povjerenje, nada, kako biti čovjek … Koja je najvažnija Reihl-Kirova poruka, ostavština i zalog za budućnost, pogotovo danas, iako i ne samo danas, kada u gotovo svakom kutku kugle zemaljske tinja ili se razbuktava nasilje raznih oblika … dok u našim rijekama i na granicama umiru ljudi koji samo žele sigurnost, a gotovo cijeli svijet žmiri na činjenicu da je svakoga dana u Gazi ubijeno više stotina djece, dok je Ukrajina eventualno u nekom od zapećaka, rat u Sudanu kao da je u nekoj drugoj galaksiji, a klimatska kriza predmet podsmijeha…?
Zenzerović Šloser: Josip Reihl-Kir suprotstavio se i svojim primjerom nastojao zakrenuti eskaliranje nasilja. Suprotstavio se dominantnom narativu i želio djelovati u smjeru deeskalacije nasilja koje se ubrzano počelo širiti. Bilo je ljudi u predratnom i ratnom periodu koji nam nisu poznati, a koji nisu podgrijavali napetosti i neprijateljstva, već tražili da se komunikacija među ljudima ne prekine, svojim primjerom to svjedočili, no Reihl-Kir bio je pozicionirani predstavnik institucija RH, što je izgleda počiniteljima opasno zasmetalo jer se nije uklopilo u plan eskaliranja nasilja. Umjesto da mi učimo i s drugima podijelimo mogućnosti nenasilnog otpora, mi se toga stidimo.
U Hrvatskoj danas ima pojedinaca, inicijativa i organizacija koji dižu glas protiv ratova, protiv direktnog i strukturnog nasilja, koji žele skrenuti pozornost i pružiti pomoć onima u potrebi za sigurnošću, poput izbjeglica, no rad tih ljudi se onemogućava ili kriminalizira. Teško je, a katkad i opasno boriti se protiv tih narativa. Neminovno je da i danas u Rusiji i u Izraelu postoje ljudi koji se ne slažu s dominantnim ratnim narativima, no njihovi su glasovi utišani glasnom ratnom mašinerijom, prostor djelovanja sužen, vjerojatno i opasan poput Kirova. To nipošto ne znači da treba odustati, upravo suprotno, nasilje će se jednog dana zaustaviti.
U Gazi pod hitno treba prekinuti genocid, bombardiranje i nasilje, deeskalirati situaciju i dati sve od sebe za mir. Rješenje se nažalost nije našlo 75 godina, mirovni napori opstruirani su, a danas se dozvoljava da broj žrtava, ubijene i ranjene djece u Palestini raste iz dana u dan. Neshvatljivo je koliko međunarodna zajednica, EU i naše institucije malo čine za zaustavljanje genocida.
Šimek: Reihl-Kir ostaje dokaz da uvijek postoje pojedinci - ili više njih - koji mogu vidjeti onkraj etničkih, vjerskih, političkih ili drugih podjela. Ostaje svijetla točka devedesetih na koju se moramo pozivati jer nam pokazuje da ratna mržnja nije preuzela cijelo društvo. To su točke iz kojih se moraju graditi mostovi pomirenja u regiji. Osim toga, on nas može motivirati svojom građanskom hrabrošću i odgovornošću koju je pokazao, bez obzira što je potencijalni - a za njega i stvarni - ishod smrt. Predanost koju je on pokazivao predstavlja univerzalnu ljudsku vrijednost koja je primjenjiva van konteksta naše regije.
Pročitajte i ovo
Kako napreduje ponovno pokretanje Mrkopaljske škole mira?
Zenzerović Šloser: Mrkopaljska škola mira i rad Franje Starčevića još su jedan primjer nedovoljno valoriziranog našeg antiratnog i mirovnog nasljeđa. Aktivnosti vezane uz rad Škole mira u Gorskom Kotaru povremeno pokreće Centar za istraživanje mira i konflikata iz Rijeke, prošli je mjesec bio panel o Školi mira u Delnicama koji je organizirao Centar iz Rijeke i Inicijativa mladih za ljudska prava. I Centar za mirovne studije ove godine na Mirovnim studijima kroz jedan završni rad sudionica također radi na tome da se rad Škole mira učini vidljiv i valorizira.
Prikupljamo podatke i iskaze upravo s ciljem da se šira javnost upozna s “aktivnim mirovanjem” i suprotstavljanju ratu lokalnog stanovništva u Gorskom Kotaru, da se upozna s radom Škole mira koja je 90-ih godina okupljala djecu svih nacionalnosti iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije. Naše mlađe sudionice misle da su podjele danas gotovo veće i da je takvo što danas provesti teže nego u jeku rata kada su hrabro djelovali ljudi poput Reihl-Kira ili Franje Starčevića, s razumijevanjem toga kolika je važnost deeskalacije nasilja u konkretnim situacijama.
Šimek: Planiranje ponovnog pokretanja mrkopaljske Škole mira sa partnerima koji su prethodno i započeli tu inicijativu je u punom jeku. Naš idući korak je početi raditi na realizaciji ideja do kojih smo zajednički došli tijekom planiranja obilježavanja 30. godišnjice od osnutka Škole ove jeseni te javne rasprave koju smo, uz velik doprinos predstavnika lokalnih samouprava, održale prošlog mjeseca u Delnicama.
U sljedećim tjednima i mjesecima planiramo razviti konkretan plan nastavka rada na inicijativi za ponovno pokretanje Škole mira, ali i očuvanju i promociji mirovnog nasljeđa Gorskog kotara. U tome se nadamo podršci lokalne samouprave, škola, ali i drugih (lokalnih) organizacija civilnog društva. Naporno ćemo raditi kako bi u Gorskom kotaru bile, uz suradnike i partnere pri realizaciji planiranih ideja i projekata, već najesen. Pozivamo građane/javnost da prate naše aktivnosti i objave budući da vrlo uskoro planiramo manifestacije kojima ćemo težiti i zagovarati prema ponovnom pokretanju mrkopaljske Škole mira.
O čemu (ne) govorimo kada govorimo o miru, koji je zapravo puno širi pojam od odsustva rata?
Zenezerović Šloser: Direktno nasilje prvo treba zaustaviti i stvarati uvjete za izgradnju trajnog mira. Mi mir razumijemo kao pozitivan mir - kao izgradnju društva u kojem su ljudi ravnopravni, međuljudske veze jake, a institucije snažne i opredijeljene za mirovne politike, zaštitu ljudskih prava, zaštitu okoliša, suzbijanje diskriminacije. To je izgradnja društva u kojem se osnažuje osobna i institucionalna solidarnost, međuljudsko i sustavno zauzimanje za one koji su slabiji i nemaju osiguran pristup resursima, kojima treba podrška i uključivanje.
Čini se da se udaljavamo od te vizije - galopira online nasilje i govor mržnje, vršnjačko nasilje, nasilje prema strancima, ne uspijevamo suzbiti rodno uvjetovano nasilje, narativi militarizacije sve su prisutniji, sve je izglednija obavezna vojna obuka, naoružavanje - to nije taj smjer, kako kod nas, a tako i globalno. Iako nam se na mahove čini da gubimo bitke prema održivom miru, želimo istaknuti da se nemali broj građana svakodnevno iz svojih pozicija hrabro zalaže za vrijednosti mira i nenasilja. Nadamo se da će njihov broj, pozicije i povezanost jačati, da će obrazovanje za mir i građansko obrazovanje naći svoje zasluženo mjesto, kako u obrazovnom sustavu, tako i na političkim agendama.
Šimek: To je ono klasično razlikovanje pozitivnog i negativnog mira, u kojem potonje označava samo odsustvo rata, odnosno otvorenih oblika nasilja. Negativni mir, barem u postjugoslavenskoj regiji, uživamo već nekoliko desetljeća, ali to ne znači da je pozitivni mir nastupio. Međuetnička distanca je izuzetno jaka, suradnje u regiji - kako na pitanjima vezanima za devedesete, kako na pitanjima vezanima za sadašnjost i budućnost - nema.
Umjesto da se rat u devedesetima uzima kao nešto što ni pod koju cijenu ne želimo da se ponovi, nerijetko se uzima kao nešto čime se treba ponositi, a na veličanju ratnih zločinaca i zločina te negiranju prava žrtava se osvajaju glasovi na izborima. Mir se mora graditi konstruktivno i dugoročno, nije dovoljno samo odložiti oružje, već je važno kakva se poruka o ratu šalje, odnosno kakav se odnos prema ratu uspostavlja.
