Spektakularno najavljivana turneja 'Love Live Tour' zastala je sinoć u Domu sportova, gdje je Iana Astburyja, Billyja Duffyja i društvo dočekala oznojena masa rokera stare škole, koji su dobar rock and roll znali cijeniti dok su još razglasi bili loši, producenti nebitni, a muzika se stvarala zbog ideala i žena.
Pročitajte i ovo
Upravo te osamdesete na aktualnoj turneji The Cult pokušava oživjeti izvođenjem cjelokupnog materijala s kultnog albuma 'Love'. No, povratak u prošlost, čini se, nije baš tako lagan posao. Ian Astbury, nekada magnet za žene, koji je koncert započeo 'Nirvanom', pjesmom koja otvara čuveni 'Love', danas njeguje bradu u maniri Jima Morrisona, frizuru duguje Michaelu Hutchenceu, a loman je u struku poput Axla Rosea. No, nažalost, pjevati više ne može.
Nije ni do lošeg zvuka u dvorani (Astburyjev vokal gubio se već na pet metara od mix-pulta), niti do prevelikih očekivanja starih fanova - Astbury jednostavno nema zraka niti dovoljno snage da probudi energiju kojom su primjerice nekad obilovale 'She Sells Sanctuary', 'Sun King', a pogotovu 'Fire Woman', adrenalinska rock bomba, koja je sinoć takoreći ostala bez svog moćnog refrena, kojega Ian nažalost ne može ni približno reproducirati onako kako je zvučao nekad na ploči 'Sonic Temple'.
S druge strane, možda ne bi trebalo biti toliko nezahvalan. The Cult su proteklih desetljeća jednako intrigirali darkerska, metalska i hardrokerska plemena, jer su u svojoj muzici sadržavali 'ono nešto' neopipljivo mračno, sirovo i neobuzdano. Dakle, sve one karakteristike zbog čega je rock and roll tako privlačan, pa im se treba s poštovanjem doći pokloniti kad već sviraju usred Trešnjevke. Ipak, ako na koncertu grupe koja je sinonim za uzbudljiv i seksi rock zvuk, ni zadrti obožavatelji nijednom ne osjete trnce po tijelu, nešto definitivno nije u redu. Očekivano uzbuđenje negdje je u međuvremenu isparilo, a uostalom, slična se atmosfera dogodila i prije dvije godine na stadionu u Koprivnici, gdje su The Cult svirali prije Scorpionsa.
Zagrebačka publika nije se predavala, burno su pozdravili izvođenje hita 'Rain', održavali su dobru 'vibru' tijekom cijelom koncerta, a erupcije oduševljenja odjekivale su kvartom kad bi prepoznali uvodne riffove 'Wild Flowera' i 'Fire Woman'. Istina, mnogima je ostvarenje snova bilo gledati Billyja Duffyja na gitari na odstojanju od svega nekoliko metara, a i Astbury, koji je proteklih godina prošao pakao ovisnosti, i dalje odiše urođenom karizmom.
Zašto onda stvar na stageu ne funkcionira kako treba? Nadajmo se da smo sinoć, za 270 kuna, gledali bend koji još uvijek svira iz srca, a ne zbog praznih džepova. No, činjenica da se Ian i Billy tijekom jednoipolsatnog koncerta nijednom nisu pogledali u oči, ulijeva sumnju...
Na kraju, ispunit ćemo želju svojeglavnom Ianu Astburyju i nećemo uz tekst prilijepiti nijednu fotografiju sa sinoćnjeg nastupa. Budući da je fotografima zabranjeno ući na njihove koncerte, jer 'ga slikaju iz neprirodnog kuta i namjerno objavljuju loše fotke', zadovoljit ćemo se omotom albuma 'Love', biserom nekadašnje britanske post-punk scene. Kad se pojavi ovakva količina paranoje, to je sigurni znak da je zvijezda pomalo postala veća i od same sebe...
