Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Pearl Jam je reizdao svoj legendarni prvijenac 'Ten'. Naravno radi se o albumu koji je previše značajan ne samo onima koji su početkom devedesetih odrastali uz njega, da bi se kroz glazbenu recenziju bacilo svjetlo na određene vrijednosti i značajke. Marko Podrug i Zoran Stajčić, novinari i glazbeni kritičari Dnevnik.hr-a su svaki na svoj način ponudili svoje poglede i priču o ovom albumu i grupi bez koje bi današnji rock bio siromašniji, ako za ništa drugo, onda bar za nekoliko tipova s mudima koji su glazbeni biznis okrenuli naglavce.


Kad god se pokrene priča o grungeu, već je postalo ustaljeno pravilo da se za početnu točku eksplozije tog glazbenog pravca iz Seattlea uzima album 'Nevermind' grupe Nirvana. No stvari ipak stoje malo drukčije, bar za skupinu nas koji smo pratili svaki glazbeni dašak povjetarca s te daleke američke zapadne obale i taj trenutak kad su bendovi iz hladnog gradića sa sjevera zasjenili masivne i utjecajne scene Los Angelesa i New Yorka.

Vezani članci Slika nije dostupna 'Previše su se svađali posljednjih mjeseci' Slika nije dostupna Četiri različita reizdanja kultnog prvog albuma Pearl Jama

Tadašnji novi zvuk imao je dvije jake, prilično prepoznatljive i različite struje. Nirvana je u cijeloj priči bio bend koji je predstavljao društvo u kojem su se do tada nalazili garažni bendovi poput TAD-a i Mudhoneya, koji su više bili uronjeni u no future manirizmu unutar kojeg je zvuk težio punkerskoj filozofiji neisticanja i prijezira prema tadašnjem rock mainstreamu. Svi ti bendovi bili su okupljeni oko nezavisne etikete Sub Pop, što je također bila odlika negativnog stava i prema velikim diskografskim kućama. Osjećalo se kod tih bendova kako ne postoji želja i snaga da se napravi određeni preokret. Nesretnog Curta Cobaina je na kraju kolizija te nihilističke filozofije i popularnosti koju je postigao i uživao i odvela do suicida.

No ona druga struja po kojoj je grunge i dobio ime bila je sačinjena od tehnički potkovanijih glazbenika i pogotovo pjevača koji su imali kreativne predispozicije da zavladaju scenom. Istu struju je možda najbolje opisao slučajno igrom slučaja jedan filmski kritičar kad je grunge kakav su svirali Pearl Jam, Alice In Chains i Soundgarden nazvao: 'Puno Led Zeppelina i kave'. Upravo je to, tadašnje moderno, interpretiranje jednog od najjačih upper body rock bendova svih vremena bila dobitna kombinacija koja je zapalila američko tržište, a time i ostatak svijeta.

Nabrojani bendovi iz Seatlea imali su albume na kojima je ponovno otkrivana improvizacija, redefinirana distorzija i buka, novo brojanje ritma i naravno pjevne balade koje su mogle pomesti konkurenciju na top ljestvicama. Stoga prava vladavina grunegea upravo i započinje izdavanjem debija 'Ten' Pearl Jama. A kako vrijeme prolazi on je i dalje vodeći u društvu četiri najbolja grunge albuma svih vremena, odnosno 'Dirt' Alice In Chainsa, 'Superunknown' Soundgardena i Temple Of The Dog (jedan od najboljih kolaboracijskih albuma svih vremena unutar kojeg su Pearl Jam i Soundgarden zajedno odali počast preminulom Andrewu Woodu, frontmenu grupe Mother Love Bone koja je i po zvuku i filozofiji bila preteča Pearl Jama).

'Ten' je na svoju punoljetnost, odnosno 18 godina od izdavanja doživio hvalevrijedno reizdanje. Originalno produkcijsko djelo Ricka Parashara ponovno je remasterirao jedan od najboljih u toj branši; Bob Ludwig, a uz tako pršteći i poboljšani original ponuđen je i ponovno producirani originalni materijal od strane Brendana O'Briena. Taj redux možda može iziritirati neke zagrižene obožavatelje koji to mogu doživjeti kao skrnavljenje svete stvari, no u srži O'Brianov potpis se i ne razlikuje previše od Parasharovog, jer je uistinu teško poremetiti kemiju koju su na snimanju tada imali Eddie Vedder, Stone Gossard, Mike McCready, Jeff Ament i Dave Krusen.

Album koji je teškim temama poput depresije, osamljenosti, obiteljskih problema, ubojstva i samoubojstva doslovce osvojio publiku preko noći danas zvuči kao best of izdanje grupe, a bilo bi uistinu nepravedno gurnuti u prvi plan singlove 'Alive', 'Jeremy', 'Even Flow', 'Black' i 'Oceans', ispred ostalih jedanaest jednako ujednačenih i moćnih pjesama koje uspješno zatvaraju koncepcijsku slagalicu. Na dvostrukom CD izdanju se kao bonus nalazi i šest do sada neobjavljenih i remasteriranih demo pjesama 'Brother', Just A Girl', 'Breath And A Scream', 'State Of Love And Trust' (koja je još uvijek najbolja u live izvedbi s MTV Unplugged nastupa), '2.000 Miles Blues' i 'Evil Little Goat'. A tek sada se kroz te pjesme može još jednom sagledati veličina i kvaliteta albuma 'Ten'.

Naime da se bilo koji od navedenih bonusa zatekao 1991. godine kao regularna pjesma na 'Tenu', i dalje bi se radilo o dobrom albumu, ali s nekoliko prosječnih pjesama. Jer niti jedna od njih po svojoj kvaliteti ne zaslužuje biti na albumu. Na njima se osjeća snaga Pearl Jama, stilski prepoznatljivi dijelovi poput uvoda na freetless basu, masivnost ritma i Vedderovo paranje glasnica, ali sve do jedne su nedorečene i emotivno nedovršene, stoga ondašnja vizionarska odluka članova benda da se niti jedna od tih pjesama ne uvrsti na album baca novo svjetlo na cijelu situaciju.

Tu se još jednom može uvidjeti koliko je visoko morala biti podignuta ljestvica kvalitete unutar onoga što je kasnije postao rock trade mark po imenu Pearl Jam. S druge strane objavljivanje tih šest pjesama 18 godina kasnije je također hrabar potez sam po sebi, jer su Vedder, Gossard, Ament i McCready odlučili dekonstruirati mit i dati na uvid i glazbene skice koje su prethodile remek djelu.

To naravno nije prva samodekonstrukcija u karijeri ove grupe iz Seatlea, ali se iz toga može izvesti zaključak kako je upravo ta dobra doza iskrenosti i neprikrivanje vlastitog kreativnog puta formula opstanka najdugovječnijeg i najcjenjenijeg grunge rock benda. (Z. S.)

 

Zdrava pamet u vrijeme ludila

Dobro je bilo biti tinejdžer te 1991. Doduše, svakodnevno nas je netko pokušavao raznijeti granatama, veći dio dana nije bilo struje i vode, večernji izlasci trajali bi samo do strogog zamračenja u devet sati, a radio je vrtio samo domoljubne pjesme.

S druge strane, škole gotovo da i nije bilo, a glazba koja dolazila preko oceana protresla nas je jače nego sve detonacije zajedno. Ni danas mi nije sasvim jasno kako je to šibenskim srednjoškolcima uspijevalo, no, u vrijeme kada se do Zagreba putovalo više od 12 sati, ploče su sa Zapada u Dalmaciju pristizale više-manje redovito i na vrijeme, kao da smo živjeli u najsigurnijoj i najmirnijoj državi na svijetu.

Prvi val oduševljenja izazvao je naravno 'Nevermind'. Zanimljivo, drugi album Nirvane, koji je uzbudio sve kritičare i u nesvjest bacio srednjoškolce diljem planete, objavljen je mjesec dana poslije 'Tena', no prvijenac Pearl Jama nitko idućih godinu dana neće uspjeti čuti od grmljavine koja je izlazila iz gitare i grla Kurta Cobaina.

Prvo što smo mjesecima kasnije uspjeli zamijetiti, još zaglušeni Kurtovim vapajima u 'Smells Like Teen Spirit', 'Lithium' i 'Come as You Are', bio je cool videospot 'Alive' u kojem je pjevač visio naglavačke, a gitarist izvodio upečatljiv i jednostavan solo. Imena Eddieja Veddera i Mikea McCreadyja još nikom ništa nisu značila, ali pjesma je polako počela ulaziti u uši.

Prvi primjerak albuma 'Ten' koji sam nabavio u Šibeniku, bila je 'piratska' kaseta napravljena u kućnoj radinosti negdje u Poljskoj. Nepoznatom autoru tog ilegalnog uratka fotokopirni stroj u boji nije bio u najboljem stanju, pa su se prepoznatljive spojene ruke članova benda na omotu albuma jedva nazirale u nijansama narančaste boje.

Kaseta je išla iz ruke u ruku isključivo zbog općenarodnog hita 'Alive', ali vrlo se brzo počelo ocrtavati koliko samozatajne snage nosi materijal koji će, kasnije se pokazalo, zajedno s 'Nevermind' i 'Dirt' grupe Alice in Chains, činiti trolist ponajboljih albuma što su ih Seattle i SAD iznjedrili devedesetih. Što se njegovog utjecaja tiče, on neometano traje još i danas i vjerojatno je jedan od najboljih debitantskih ostvarenja ikada.

Nije dugo trebalo da se zaglušeni bukom rata, već 'navučeni' na Nirvanu i grunge zvuk, počnemo bjesomučno 'drogirati' s 'Once', 'Even Flow', 'Oceans', 'Porch' i ostalim draguljima koje je nam je velikodušno nudio album 'Ten'. Svjetski tisak objašnjavao je uspjeh Pearl Jama i ostalih grunge junaka, izuzetno pogođenim osjećajem za izražavanjem tjeskobe, depresije i svih ostalih frustracija koje po defaultu tište tinejdžere iz srednjih društvenih slojeva. No, u našoj ratnoj psihozi, kulturološkom mraku i strahovima svih mogućih boja, kada smo se svim čulima pokušavali koncentrirati na nešto tada tako iluzorno, na muziku, 'teške' pjesme Pearl Jama punile su nas optimizmom i održavale normalnima. 'Alive' je postala himnom generacije, 'Jeremy' se obavezno 'skidao' na akustičnu gitaru, a 'Black' je većini do danas ostala najbolja ljubavna rock pjesma ikad napisana.

Vjerojatno su iz tih i sličnih razloga mnogi pustili suzu na emocijama nabijenom koncertu Pearl Jama puno godina kasnije u Zagrebu. Tada je, u rujnu 2006., grupa predvođena Eddiejem Vedderom u Domu sportova osjetila s koliko ju je nepatvorenih osjećaja dočekala hrvatska publika, te su ostali svirati na pozornici i kada su se u dvorani upalila sva svjetla, a vrata širom otvorila za odlazak. Ako je dolazak Nirvane u Ljubljanu označio spektakularan kraj jedne ere za ovdašnje poklonike grungea, koncert Pearl Jama u Zagrebu učinio nas je ponosnima što smo dogurali do tridesetih zajedno s njima i konačno se upoznali. Vjerojatno je najbliže istini bio 'zloglasni' glazbeni kritičar Anđelo Jurkas, koji je te večeri bio potpuno razoružan, zaključivši da je 'Zagreb dobio pet novih najboljih prijatelja'.

Ipak, ima tu i nešto više od same muzike. Nije nas Pearl Jam prije osamnaest godina kupio samo svojim prvijencem. Grupa je od samoga početka javno izražavala gnjušanje spram komercijalizacije, glazbene industrije i pripadajuće pohlepe, koja neumitno uništava sve zdrave vrijednosti koje rock-glazba ima u sebi. Kad se Pearl Jam odrekao MTV-ja i snimanja spotova, i na svaki mogući način pokušao ići na ruku svojim obožavateljima, a industriji maksimalno otežati, utjelovio je sve ideale u koje se kune svaki rock'n'rollom opijen tinejdžer.

I zbog svih tih stvari digne mi se kosa na glavi kad čujem da su Stonesi najveći rock bend na svijetu…(M. P.)