Jonas Brothers 'Lines, Vines And Trying Times' – Ocjena 6/10
(Hollywood Records / Universal, 2009.)
Naše malo tržište bilo je uglavno pošteđeno teen histerije za braćom Jonas koji su doslovce na blitzkrieg pokorili američko glazbeno tržište od onog trenutka kad su se pojavili na Disney Channelu, a oduševljenje klinaca koji su izgubili glavu za njima bilo je ekvivalentno teroru koji su morale trpjeti uši njihovih roditelja.
Četvrti studijski album Nicka, Joea i Kevina Jonasa nazvan 'Lines, Vines And Trying Times' osmišljen je kao dokaz njihovog odrastanja i težnji zrelosti. Ta težnja se očitava kaotičnom uratku koji je nedefiniran stao negdje na pola puta između popa i rocka. Kao da su u sudaru dvije nepomirljive struje. Jedna teži pamtljivim i efektnim melodioznim refrenima – imperativ kojem se braća moraju pokoriti zbog zahtjeva tržišta i dobne skupine njihove target grupe. Druga je pak ona klasična muška ego priča u kojoj se traži pobuna protiv pravila (pa bila ona uspješne prirode) u kojoj dečki namjerno kompliciraju aranžmane, nepotrebno natrpavaju prateće instrumente, kao da preko noći žele dokazati kako mogu biti zreli i zakučasti kao Elvis Costello.
Costella navode za svoj veliki uzor (iako im pjesme zvuči kao da su prije snimanja mjesecima slušali drugoligaške hair metal bendove iz 80ih).
Najjači naglasak je na prvih pet pjesama; 'World War III', 'Paranoid', 'Fly With Me', 'Poison Ivy' i 'Hey Baby', a kasnije stvar postaje sve kaotičnija, jer i ne postoji neka koncepcijska čvršća nit vodilja, ali ni potencijalo nabacanih hitova. Nažalost opet se radi o popunjavanju minutaže sa slabijim pjesmama.
Joe Jonas nepotrebno steže svoje glasnice kako bi bar kroz hrapavost učinio sebe uvjerljivijim macho tipom u prve dvije pjesme, ali mu uloga žestokog frajera još uvijek ne leži. Puno više efekta postiže stavom i glasom nevinog klinca, kao što je to slučaj s pjesmom 'Fly With Me', ili pak s 'Before The Storm' - maznim country duetom s Miley Cyrus, još jednom američkom vunderkind atrakcijom.
Zrelost će morati pričekati svoj prirodni tijek. I to ako hiperproduktivni Jonas Brothers do tada ne sagore, obzirom da izdaju album svake godine. Nema baš neke prevelike dvojbe da li je tu u pitanju strah od brzog zaborava, ili ti plodni dječaci uistinu imaju toliko toga za reći.
The All-American Rejects ' When The World Comes Down' – Ocjena: 7/10
(Interscope / Universal, 2009.)
Amerikanci su majstori u pronalaženju target populacije za sve, a posebno u glazbi. The All-American Rejects su tako primjerice dizajnirani za onu publiku koja je netom prerasla Jonas Brothers, koji se iz petnih žila trude biti malo stariji nego što to uistinu jesu. Iako članovi ovog benda iz Oklahome na fotografiji na CD-u izgledaju kao da ih je netko priveo u studio, ipak se ne radi o ameterima koje je netko skupio kao projekt.
Bend postoji već devet godina. 'When The World Comes Down' je njihov treći album u karijeri i na njemu se čuje da su stvari legle i da Tyson Ritter, Nick Wheeler, Mike Kennerty i Chris Gaylor zvuče kao kompaktno glazbeno tijelo koje je u stanju proizvesti više od jednog hita i time u potpunosti osvojiti tinejdžerku publiku.
Dapače 'I Wanna', 'Fallin' Apart', 'Damn Girl' i 'Gives You Hell' kao četiri pjesme s početka albuma i podsjećaju na greatest hits kompilaciju nekog od američkih emo rock predstavnika. No nije tako, a osim toga glazbe All-American Rejects drži vodu do posljednje 'The Wind Blows'. Jednako dobro korespondiraju i u rocku i popu, a vješto i efektno se koriste elektronikom kad treba potpomognuti svirku benda. Imaju osjećaj za mjeru i ne zatpravaju nepotrebno instrumentima pjesme. Time dokazuju da točno znaju što hoće od svoje glazbe, a da im nije primarna stvar prikrivanje nedostatka inspiracije, dapače u njihovu maštovitost se ne može posumnjati.
Ne bježe od jednostavnih rješenja, tako primjerice u 'Mona Lisa' koja je odlična pjesma za izvođenju uz logorsku vatru, pružaju dovoljno 'tišine', odnosno dinamičkog balansa koji je ugodan uhu. Na albumu je ponuđeno kao bonus čak sedam demo pjesama. Još jedan dokaz da All-American Rejects žele biti što iskreniji prema svojoj publici kojoj daju na uvid vlastiti stvaralački put.
Uistinu zreli primjer kako stvarati glazbu za one najmlađe slojeve koji u hrpi svakakvog smeća teško pronalaze put ka kvalitetnim izvođačima. The All-American Reject nisu naravno jedan od glazbenih vrhunaca, ali su svakako čvrsta stepenica ka njima.
Damir Kukuruzović gipsy jazz quintet – Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)
Damir Kukuruzović glavni je akter jedne sretne priče. Radi se o entuzijasti koji je u Sisku odlučio otvoriti jazz klub. Iako su ga i glazbeni znalci i prijatelji poput Boška Petrovića odgovarali od te ideje, Damir nije odustao. Svojeglavost se isplatila. Napravio je nemoguće. Ne samo da je Siscia jazz club postao posjećeno mjesto i od strane Sisčana i naravno uglednih domaćih glazbenika koji naginju ka nekomercijalnom stilovim, već mu je pošlo za rukom toliko senzibilizirati lokalnu sredinu da je počeo organizirati i jazz festivale koji su dupkom puni, dok inozemni gosti ne štede riječi hvale zbog atmosfere koja vlada tijekom njihovih nastupa.
Pored silnih organizacijskih obveza Damir se još stigne posvetiti akustičnoj gitari i svom omiljenom stilu – gipsy swingu. Gipsy swing je inače rijetko zastupljen, pogotovo na našim prostorima, a na prste se mogu nabrojati, oni koji ga njeguju, a kamo li snimaju albume. Na tom polju je Kukuruzović postigao još jedan pogodak. Svoju posvetu čovjeku koji je izmislio gypsy swing, odnosno Djangu Reinhardtu napravio je u društvu svjetski cijenjenog gitariste Angela Debarrea, koji uistinu može birati s kime će svirati, a prihvatio je Damirovu ponudu.
Uzavreli i poletni gipsy swing album prošaran je i gostovanjima Loulou Djine i Zdenke Kovačiček, tako da se ne radi o striktno instrumentalnom uratku. Po pitanju pristupa, Kukuruzović je gypsy swing purist i stil koji obožava s entuzijazmom svira kao da je čovjek s početka 20., a ne 21. stoljeća.
Cjelokupna slika podsjeća na svojevrsni vremeplov koji slušatelja vraća u vrijeme i prostor kad se radnička klasa u zbijenim i zadimljenim prostorima zabavljala uz lucidni ritam akustične gitare koji je izmislio Django. Obzirom da kao društvo debelo kaskamo za zapadom, šmek tih starih vremena kao da se uvukao i u snimku snimljenu upravo u Siscia Jazz klubu. Dva palca gore za entuzijastičnog Damira Kukuruzovića i album koji može konzumirati široki sloj publike.
Prijašnje recenzije: Morrissey, Eric Clapton and Steve Winwood, Buldožer i Korni grupa
