Erykah Badu 'New Amerykah Part Two (Return Of The Ankh)' – Ocjena: 7/10
(Motown / Universal Music, 2010.)
Stvar je dobro počela prije dvije godine; George Bush je još bio na vlasti, što je bio dobar inspirativni materijal za glazbenike oštrog jezika, a među njima i Eryku Badu koja je tada snimila album 'New Amerykah Part One (4th World War)', koji se uz njezin prvijenac 'Baduizm' može smatrati najboljim u karijeri. No situacija se potpuno preokrenula.
Obama je pružio nadu, a staro je pravilo da pjesnici u situacijama 'blagosti, nade i poleta' uglavnom rade gluposti u usporedbi s trenucima kad imaju krivca za nedaće na tapeti. Osim ako se ne okrenu vlastitom unutrašnjem svijetu.
'Return Of The Ankh', naziv drugog dijela 'Nove Amerike' osim što je zaključak da se život konačno vratio, je i znak da se Erykah Badu okrenula svojoj osobnosti i intimnim proživljavanjima, ali sudeći po iscjepkanosti albuma, koji više liči na spoj nekoliko neobaveznih sessiona, nego na konceptualni zvučni otisak, teško je oteti se dojmu da autorica istog nije planirala da će sve ići tim smjerom.
Čak je provokativni video spot za prvi singl 'Window Seat' u kojem Erykah napravi striptiz na mjestu gdje je ubijen J.F. Kennedy u Dallasu, ispao više ishitreni i nepromišljeni potez, nego nego kontroverzna aktivnost koja je bila fokusirana u pravom smjeru. Ovako, umjesto da je Erykah s tim dobila bod u avangardnom izričaju, dobila je kaznenu prijavu kao bilo koji drugi ekshibicionist koji nema pametnijeg posla pa se svlači na javnom mjestu. Čak ni 'Window Seat' nema politički provokativne dijelove za koje bi trebalo posezati za aluzijama na tragediju svojevremeno najpopularnijeg američkog predsjednika.
Za razliku od 'New Amerykah Part One (4th World War)' koji je bio nabrijani funk i soul otkivak, 'New Amerykah Part Two (Return Of The Ankh)' je mekani session u kojem Erykah kao da iskušava nove pjesme, ali se u njih nekako ne upušta na pravi način. Sve to blago vuče na njezin album 'Worldwide Underground', ali nema šarma kao spomenuti.
Daleko da je riječ o lošem albumu, jer je Erykah Badu ipak klasa umjetnika koja ne može tek tako uprskati stvar. Album posjeduje i solidne brojeva. Pored singla 'Window Seat', s mellow šarmom se ističu 'Turn Me Away (Get MuNNY)' i 'Gone Baby, Don't Be Long'.
Ostatak nije kvalitativno nešto što je Erykah Badu svih ovih godina isporučivala. Ovo je prvi njezin album u karijeri kojim se nije nametnula na sceni svojim avangardnim pristupom. I to s razlogom, jer uistinu ne nudi ništa na što bi, prije svega glazbenoj konkurenciji, potaknulo donje vilice da se otvore i ostanu ukočene. Na pravi povratak 'Ankha' će se ipak morati pričekati.
Dee Dee Bridgewater 'Eleanora Fagan (1915-1959) To Billie With Love From Dee Dee Bridgewater' – Ocjena: 10/10
(DDB Records / Universal Music, 2010.)
O tome koji koncert, ili glazbeni događaj će obilježiti ovu godinu se još ne može govoriti. Priličan broj jakih i kvalitetnih imena je gostovao, a jednak broj ih još treba nastupiti. No već se sada može reći kako je najveći koncertni gubitak za domaću publiku bilo otkazivanje petog po redu ženskog jazz festivala Jazzarella zbog prizemljenja avionskog prijevoza uslijed erupcije islandskog vulkana u travnju.
Na spomenutom je Između ostalih trebala nastupiti Dee Dee Bridgewater, jedna od najboljih jazz pjevačica današnjice (ako ne i najbolja u ovome trenutku). Dee Dee Bridgewater je rijetka pojava, zbog izuzetne sprege njezinih vokalnih sposobnosti i nemirnog i istraživačkog duha. Zbog toga je svaki njezin album nova avantura, novo inspiracijsko putovanje kojim nudi istinsko novo poglavlje u svom stvaralačkom opusu, bilo da je riječ o istovremenom istraživanju Malija i world musica, ulasku u francusku jazz i šansonjersku scenu, kao i hommageima velikanima poput Elle Fitzgerald, Kurta Wiella i Horacea Silvera.
Novim albumom 'Eleanora Fagan (1915-1959) To Billie With Love From Dee Dee Bridgewater' glazbenica se okrenula samim korijenima jazza, odnosno kako i sam naslov ukazuje na rad legendarne Billie Holiday. Veliki zalogaj, ali ga je Dee Dee zahvaljujući svojoj viziji uspješno svarila.
Otišla je puno dublje u priču. Nema ni govora da je tu riječ o pukom tribute cover albumu. Pjevačica niti u jednom trenutku nije pokušala kopirati vokalni stil i interpretaciju Billie Holiday. Dvanaest pjesama je u potpunosti iznova harmonizirano, a posebno je puno rađeno i na ritmu, koji je moderan, čvrst i oslonjen na afričke i latinoameričke ritmove, ali još uvijek u duhu originalnih skladbi, tako da, ako bi se morao sumirati cjelokupni ugođaj, sve miriše na New York i prvu polovicu 20. stoljeća.
Ključna figura u aranžiranju je pijanist Edsel Gomez, dugogodišnji suradnik i bendovski kolega pjevačice. Dee Dee sve pjesme pjeva doslovce iz dna dijafragme, glasno i strasno. No istovremeno nudi senzualnu crtu u kojoj se transcedentno približava Billie Holiday. Nudi novu dimenziju shvaćanja i iščitavanja pjesama u kojima slavi glazbu i život.
Suštinski je album 'Eleanora Fagan (1915-1959) To Billie With Love From Dee Dee Bridgewater' skoro potpuno oprečan interpretaciji pokojne glazbene dive. Koliko je Holiday u sjeti i tami, toliko je Dee Dee u svjetlu i optimizmu.
Eleanoru Fagan (što je pravo ime Billie Holiday) Bridgewater je utjelovila, na svoj način. Njezina Eleanora traga isključivo za ljepotom glazbe. Bridgewater kao da se drži se maksime: što bi bilo kad bi bilo'. Kojim smjerom bi se sve razvijalo da Lady koja pjeva blues nije bila morala život započeti kao čistačica, prostitutka i teška ovisnica.
Dee Dee Bridgewater se drznula i pokušala biti Billie Holiday, ali i maksimalno ostati svoja. To joj je i uspjelo. Što je najvažnije to je i sama savjetovala na omotu albuma svima mlađima od sebe koji i dalje štuju lik, djelo i hrabrost jedne od najvećih pjevačica svih vremena.
'Lady Sings The Blues', 'Good Morning Heartache', 'Don't Explain', 'Find And Mellow', samo su neke od pjesama koje su zasjale u potpuno novom svjetlu i na koje bi vjerojatno i originalna Eleanora bila ponosna da ih može čuti.
Nakon preslušavanja 'Eleanora Fagan (1915-1959) To Billie With Love From Dee Dee Bridgewater', teško je ne potražiti nešto od Billie Holiday (što u dućanu, što u vlastitoj fonoteci). A oni kojima će ovaj album biti prvi susret s Dee Dee Bridgewater, sigurno će se zainteresirati za njezin rad. Dakle 'win-win' situacija kako god se okrene. Jedino padanje u blues i dalje izaziva činjenica što nam Dee Dee Bridgewater nije uspjela i uživo približiti svoj hommage Billie Holiday.
Willie Nelson 'Country Music' – Ocjena: 8/10
(Rounder Records / Dallas Records, 2010.)
Nitko odavno više ne isporučuje albume toliko često kao Willie Nelson (2-3 godišnje), a po svemu sudeći taj tempo želi i zadržati. Willie također voli šarati i po stilovima. Nekako ga je u posljednje dvije godine išao blues, jazz i šlageri Velike američke pjesmarice iz prve polovine XX stoljeća, da se već moglo postaviti pitanje: Hoće li Willie više zasvirati country?
Glazbena legenda je to očigledno imala u vidu i objavila 'Country Music' (morao je svojoj najvjernijoj publici vjerojatno izdaleka dati do znanja da ovim albumom odan countryju). 'Country Music' je skoro pa akustični album za koji je Willie angažirao desetak glazbenika i složio veliki country bend.
U svakoj pjesmi u prosjeku je prisutno 7-8 žičanih instrumenata, od nezaobilaznih pedal steela i banja, do mandoline i violine i naravno gitara. Dakle bogata glazbena slika koja je u svrsi vremeplova u vremena Hanka Williamsa. Nelson kao da je za 'Country music' više bio inspiriran Springseenovin 'Seger Sessionom', nego bilo čime na recentnoj američkoj country sceni.
Teško je u countryju ne biti kič. To je američka estrada, a estradu bez kiča je teško zamisliti. No eto Nelsonu je pošlo za rukom da ne bude kič i da se opet razlikuje od mnoštva njih. Čak ni u isporučivanju klasičnih country šablona za plesne dvokorake na albumu (bez kojih se ipak u tom stilu ne može) Nelson ne gubi na magiji.
Tu je i par iznimnih brojeva poput 'Satan Your Kingdom Must Come Down' i 'Nobody's Fault But Mine' koje su pravi country egzorcizam u stilu Johhnyja Casha, a kad se već spominje pokojna legenda, zanimljivo je u istoj godini čuti 'Satisfied Mind' Joea Hayesa i Jacka Rhodesa (ista pjesma je na posljednje Cashovom studijskom albumu 'American VI: Ain't No Grave').
Nelson je kvalitetan i postojan i kad ritam poskoči, kao što je slučaj u 'Freight Train Boogie' i 'Pistol Packin' Mama'. Jedini nedostatak, što se tiče naših prostora je da će album naći pravo uporište samo kod ljubitelja country zvuka. Možda bi i mudrost nekih tekstova zahvatila i neke šire slojeve ,da im engleski jezik kojim slučajem nije potpuno stran.
Prijašnje recenzije: Bolesna braća, Justin Bieber i Selena Gomez & The Scene
