Mislio sam da ćete nas linčovati! Tvornica nije zjapila prazna, ali komentar kolege Aleksandra Dragaša možda najbolje ilustrira cijelu situaciju: 'Da je bar još sto karata prodano, da se ne sramotimo.' I time završavaju negativni dojmovi. Jezičak na vagi debelo preteže ka pozitivnom dojmu, jer iako je za odličan ugođaj nedostajalo ljudi, Dale Watson je posijao kvalitetno sjeme i odškrinuo vrata još jedne destinacije gdje će uvijek biti dobrodošao.
Naime u dvosatnom nastupu je sa svojim četveročlanim bendom koji pored njega čine bubnjar David Bowen, basist Gene Kurtz i steel gitarist Don Pawlak upriličio country tulum kakav se vjerojatno nikad nije dogodio u ovom gradu. Njegov topli pristup ljudima i uklanjanje bilo kakvih barijera između publike je jedno od njegovih glavnih oružja. Nije se libio tijekom koncerta primati narudžbe od publike i svirati pjesme koje su oni najgrlatiji poželjeli. Uz sve to je protkao i brojeve koje je on s bendom htio svirati, tako da je opći dojam da se radilo o tulumu na kojem su se odsvirale svačije omiljene pjesme. Pored toga steel gitarist Don Pawlak u sebi ima hrvatske krvi, što je bio dadatni okidač za postizanje kemije s publikom.
Dale Watson se u svijetu country glazbe afirmirao kao nezavisni i tvrdoglavi autsajder koji je s dugim nizom godina malo-pomalo uspio navesti vodu na svoj mlin. Njegovu ljubav prema autentičnoj country glazbi prepoznali su kritičari i ljubitelji alt country zvuka. Što se tiče hrvatskog mikro tržišta, osim ljubitelja alt countryja drugih ozbiljnijih štovatelja countryja i nema, stoga je Watson upravo bio odličan izbor. Zbog slične situaciju u Europi, isti glazbenik je česti gost na starom kontinentu.
No Dale Watson nije samo netko tko ima uvjerenje u to što bi country trebao biti, dapače on je rođeni country pjevač. Njegov karakteristični duboki i prodorni vokal je upravo identičan laičkoj predodžbi školskog primjera country pjevača. Repertoar je stoga nezaobilazno uključivao i pjesme Johnnyja Casha poput 'Ring Of Fire' i 'Walk The Line' , ali i njegovog gitariste Luthera Perkinsa. Watson i njegov bend su se pokazali virtuozima kad je trebalo oplesti brzi teksaški boogie. Jednako uvjerljivi su bili i kad su sporo valjali klasični blue grass za kamiondžije, ali su posebno emotivno jaki bili u kaubojskim baladama poput 'Dreamlanda' na kojoj se činilo da Watson čak pustio i suzu.
Nakon nešto više od sat vremena koncerta završio je službeni dio koncerta, nakon čega je dobro podgrijana publika počela glasno negodovati i zviždati u strahu da je sve isuviše brzo završilo, no samo se radilo o već uobičajenom 'ritualu' Watsonovog presvlačenja u kožni prsluk. 'Mislio sam da ćete nas linčovati!' izjavio je kad se ponovno pojavio na bini, nakon čega je opet nastalo oduševljenje koja je potrajalo još jedan sat unutar kojeg su ovi teksašani dali sve od sebe, jer se na njihovim licima vidjelo da su iznenađeni izrazito pozitivnim prijemom.
Poslije koncerta nastala je gužva na štandu s Watsonovim albumima. Pjevač se i sam tijekom koncerta ispričavao što je donio premalo albuma sa sobom. Obzirom da je priredio nezaboravni nastup, za očekivati je kako će idući put donijeti više nosača zvuka, kao i to da će privući i više publike, jer se on trenutno čini kao odličan portal za ulazak u svijet countryja.
