Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Mirjana Karanović, predsjednica žirija natjecateljskog programa 15. SFF-a u intervjuu za Dnevnik.hr.


Hrvatska kinematografija mi je interesantna. Volim hrabrost u pričanju priče koju imaju Matanić, Hribar i Ostojić Mirjana Karanović

Glumica koja je ostvarila uloge koje se pamte, još od početka svoje karijere u 'Petrijinom vencu', zatim u Kusturičinom 'Ocu na službenom putu', pa u poslijeratnim filmovima jednako u u 'Svjedocima' Vinka Brešana, kao i u 'Grbavici' Jasmile Žbanić, izabrana je za predsjednicu žirija natjecateljskog programa 15. Sarajevo Film Festivala.

Mirjana Karanović neizbrisivi je trag ostavila jednako u teatru, kao i u serijama na malim ekranima, a posljednja koja je pred televizore zakucala i hrvatske gledatelje bila je 'Vratiće se rode' Gorana Gajića. Od 1995. godine Mirjana Karanović predaje glumu na Akademiji umjetnosti u Beogradu, a u ožujka ove godine je postala njen dekan.

Vezani članci Koronavirus u Sarajevu Novi crni rekord unatoč strogim mjerama: Susjedi bilježe najveći broj zaraženih od izbijanja epidemije prosvjedi u BiH U jednom danu 73 preminule osobe: U BiH kritično u dva grada, pooštravaju se mjere i jačaju prosvjedi

U ugodnom razgovoru na terasi nedavno obnovljenog legendarnog hotela Evropa u Sarajevu poznata glumica se osvrnula na balkanske kinematografije, mjesto i ulogu SFF-a, kao i na naše moderno doba senzacionalizma i potrage za skandalima zbog čega je odlučila više nikada ne pustiti fotografe na predstave na kojima igra.

Predsjednica ste žirija 15. Sarajevo Film Festivala. Je li vam ocjenjivanje filmova predstavlja problem, obzirom da vam je proces stvaranja istog itekako poznat?

Mirjana Karanović: Nije. Svaki film ostavlja neki trag i taj trag je apsolutno samosvojan. On nije čak ni sadržan u namjeri, ili možda bolje nije u srazmjeru s energijom, ili talentom koji je uložen u njegovo snimanje. Film je nešto što nismo u mogućnosti kontrolirati i to znam jako dobro iz vlastitog iskustva. Recimo autori često nisu u mogućnosti kontrolirati prijem svog filma kod publike, tako da je meni potpuno jasno da u načinu na koji publika, odnosno mi zajedno s publikom promatramo film jest nešto što nam pripada kao zajednički doživljaj. Ja vrlo poštujem taj moj osobni doživljaj. Zatim, imam dovoljno iskustva da ta situacija nije za mene nova i zbunjujuća u kojoj ne bih znala što misliti i kako se prema tome odnositi.

Znači suština je mjerenje otklona od prvobitne zamisli, ili uvjetno rečeno redateljskog zastranjivanja?

Mirjana Karanović: Nije to zastranjivanje. I u kazalištu i na filmu ipak je to jedan kolektivni čin. Na filmu je to možda više pod upravom redatelja, dok u kazalištu glumci preuzimaju jedan veliki dio odgovornosti za kvalitetu predstave. No ponavljam koliko god je na filmu za sve odgovoran redatelj, ipak je sve zbroj zajedničkog truda. Ono što želim istaknuti jest da taj zbroj ne iznosi uvijek 10, dogodi se da nekome tko je vrlo uspješan, iskusan i talentiran da mu je jedan film malo bolji, a drugi malo lošiji. To je nešto što se jednako događa i velikim autorskim imenima i početnicima. Jednostavno ne govorim da netko valja, ili ne valja, već o tome da netko nije uspio, a netko jest i kakav je efekt toga.

Kako gledate na situaciju u kojoj se nalazi Festival danas i smjeru u kojem ide. Mislite li da početni entuzijazam ustupa mjesto, uvjetno rečeno, hladnom profesionalizmu i dolazi li vrijeme kad će se ovaj Festival gledati kroz prizmu jednog Cannesa, Venezije, ili Berlinalea, odnosno kao nešto gdje će se umjetnički dosezi ove regije sve manje doživljava, kao dosezi regije koja je nedavno izašla iz rata?

Mirjana Karanović: S jedne strane ovaj Festival je već nekim svojim iskustvom stekao taj neki profesionalizam, odnosno određeni nivo profesionalne rutine i sigurnost s kojom se ovdje zapravo cijela ta organizacijska struktura nosi sa svim problemima koji postoje kad se organizira ovako jedan veliki festival. Dakle oni su profesionalci s iskustvom. Ali s druge strane tamo gdje je budžet manji od optimalnog uvijek mora postojati puno entuzijazma i ovo je jedan od onih festivala koji jako ovisi o entuzijazmu upravljačke strukture i od vještine upravo tog vrha da animira sponzore i pronađe novac.

Koliko je meni poznato ovaj festival jedan jako mali postotak novca uzima od grada i od države, a zapravo više od 80 posto svog budžeta dobije od sponzora. Znači direktno zavisi od novca koji će dobiti sa strane, a s obzirom kako je taj novac sve teže i teže dobiti, mislim da gospodin Purivatra u sebi ima veliko breme odgovornosti svake godine, u smislu; hoće li biti uspješan u tome i hoće li imati dovoljno sredstava da se festival održi u onom obimu u kojem njegove ambicije i ambicije njegovih suradnika dozvoljavaju.

Mislim nekako da kad su festivali u pitanju…Evo recimo i Cannes i Venecija… Bez obzira što imaju puno veće budžete, zapravo je novac možda samo jedan dio priče. Oni moraju imati užasno jake motive i biti nekako ostrašćeni u organizaciji svega toga. Moraju imati neku ambiciju. Mislim da su svi ti festivali i postali tako veliki zato što su dugi niz godina njihovi vodeći ljudi i umjetnički direktori imali velike ambicije, jer ni ti festivali nisu odmah postajali veliki. Oni su godinama ulagali i gradili imidž koji je nekako postao prestižan u svijetu. U Europi postoji preko 300 filmskih festivala i situacija je takva da ako se opustite, odmah će netko uskočiti na vaše mjesto i preuzme primat u toj kategoriji. ;islim da i entuzijazam i profesionalnost moraju ići zajedno.

Saznajte više o 15. Sarajevo Film Festivalu:

>> 'Osobno sam pomalo lud, zbunjen i normalan'

>> Ubojstvo, prosvjedi, filmovi i burleska

Prošle godine se u veljači dogodio jedan skandal, naime na premijernom izvođenju predstave 'Fedrina ljubav' u Beogradu, izbacili ste tiskovne fotografe jer su fotografiranjem počeli ometati predstavu u trenutku kad ste obnažili grudi. Kako općenito komentirate tu glad ljudi za senzacionalizmom u današnje vrijeme?

Mirjana Karanović: Sve je to povezano i sva naša društva prolaze kroz iste stvari. Mi u ovome trenutku otkrivamo demokraciju kao novi poredak među ljudima. Pošto smo živjeli u jednom sistemu koji je bio, mi ga sad zovemo apsolutistički, socijalističkog uređenja i nekih pravila koja su tada vrijedila, sada pokušavajući uspostaviti nova pravila mislimo da pravila ne treba ni biti i da zapravo demokracija znači jedno društvo bez ikakvih pravila, gdje svako kroji po želji za sebe. To je pogrešno.

Jedno od pravila tog bivšeg vremena je da je teatarski čin svetinja i da se on ne smije spolja uznemiravati trivijalnostima. U kazalištu ne možete grickati koštice, jesti, piti, ulaziti i izlaziti… Jednostavno postoje neka pravila ponašanja. U kinu je to ipak lakše, a da ne govorim kod kuće gdje svatko radi što ga je volja.

Prije je bilo nemoguće fotografiranje u kazalištu, zato jer je svako kazalište imalo svog fotografa. On je snimao tijekom proba, a onda su se te fotografije dijelile novinama kao ilustracija uz određeni tekst. Sada u 'demokraciji' odjednom novinama nije dovoljno da dobiju službene fotografije, već traže svoje autentične uratke, i onda se ti fotoreporteri, dakle nisu ni fotografi u pravom smislu, puštaju da snime početak predstave. Što se tiče 'Fedrine ljubavi' oni su dobili dojavu da će biti nekih škakljivih scena, što im je valjda bilo zgodno za neke srednje strane, ili što već. U toj situaciji ja nisam bila zaštićena.

I što se mene tiče više niti jedan fotograf, ili fotoreporter neće ući na predstavu u kojoj igram. Dakle ni pet mnuta, ni dvije minute i to ću postaviti kao uvjet u kazalištu, jer to nije ni foto call, ni tiskovna konferencija. Vjerujem da je to neko novo iskustvo jednako i za kazališnu kuću u kojoj igram, kao i za mene. Svi učimo na novim situacijama, bez obzira što smo stariji i što mislimo da već sve znamo. Pojave se nove situacije i onda smo primorani naučiti nešto novo.

Radili ste s eminentnim redateljima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i naravno Srbije u ovom poslijeratnom razdoblju. Možete li povući neke paralele između tih iskustava i općenito te tri kinematografije?

Mirjana Karanović: Što se tiče hrvatske kinematografije, radila sam s Brešanom i s nikim više. Nemam baš priliku pratiti vašu kinematografiju redovno. Dobro, sad u Sarajevu imam priliku pogledati dva hrvatska filma. Od prije sam gledala Matanića, Ostojića, Hribara, koliko se sada u ovom trenutku mogu sjetiti. Hrvatska kinematografija mi je vrlo interesantna kinematografija, odnosno interesantni su mi ti autori. Volim takav senzibilitet – odnosno hrabre redatelje koji idu do kraja i koji manje vode računa o tome da sve to bude pod konac i ispeglano. Više me zanima sadržaj i mislim da su u tom aspektu autori koje sam nabrojala beskompromisni.

Što se tiče srpskog filma, on je tek u posljednje vrijeme krenuo u onom pravcu koji se meni dopada, a to je da malo bude hrabriji i da malo zagrebe ispod površine i da se ne bavi kino uspjesima, već da se više okrene temama koje nije tako lako obraditi i za koje je pitanje je li bi neka šira publika sa zadovoljstvom htjela pogledati. Mislim da se sada obrađuju važne priče.

Bosanska pak kinematografija ima svoja velika imena, što je jako važno za neku motivaciju mladih ljudi. Ovdje imate uspješne autore poput Danisa Tanovića, Jasmile Žbanić i Aide Begić koji su laureati nekih poznatih svjetskih festivala i mislim da oni zapravo mogu biti motivacije i pokretač za mlade i neafirmirane autore kao što je nekad u bivšoj Jugoslaviji bila cijela praška škola redatelja, koja je napravila 'bum' i zapravo pokrenula generacije mladih redatelja nakon sebe.. To je bila lančana reakcija.

Tako da je sad Bosna krenula jako dobrim putem i ima ne samo talentirane, već i snalažljive redatelje koji uspijevaju u ovoj siromašnoj i sirotoj zemlji pronaći sredstva za snimanje svog filma. Tako da ćemo vidjeti što će biti poslije ovih početnih uspjeha, hoće li se pojaviti neki novi koji će ih uspjeti slijediti, ili će oni uspjeti nastaviti uspješne karijere. Mislim da se interesantne stvari događaju i u Makedoniji, iako nemamo neki široki uvid.

Uglavnom mislim da je pojava mladih ambicioznih ljudi na ovim prostorima jako važna. Bez obzira što su sad na Balkanu sve države novih ustrojstava, nezavisne i samostalne, ali još uvijek  dijelimo neko vrlo slično ljudsko iskustvo. Ja stvarno osjećam veću srodnost razmišljanja i srodnost emocija između bosanskog, hrvatskog i srpskog filma nego primjerice između srpskog i rumunjskog, hrvatskog i mađarskog, ili pak bosanskog i grčkog filma. Zato mi se ovaj festival sviđa, jer obuhvaća našu regiju i daje nam na uvid te neke osnovne energije nacionalnih kinematografija i što se tamo zapravo događa.

Serija 'Vratiće se rode' bila je veliki hit na ovim prostorima. Šuška se da bi se moglo krenuti u snimanje nove sezone, ili čak filma. Kakva su vaša saznanja o tome?

Mirjana Karanović: Uistinu ne znam. Kad sam počela glumiti u seriji, osjetila sam da bi mogla biti veliki hit, jer tako nešto nisam vidjela na našim televizijama i drugo, rad s Goranom Gajićem je za mene bio nešto stvarno jako lijepo. Uživala sam u svemu i napravili smo nešto uistinu izuzetno. Što se tiče nekog eventualnog nastavka, produkcijski je to prilično kompliciran posao i šteta što takve projekte ne rade nacionalne kuće koje imaju prihode i iz budžeta i iz TV pretplate i koje imaju logistiku u stanju ispratiti tako veliku seriju.

Umjesto toga, nacionalne televizije kod nas snimaju neke sitcome i sapunice koje su jeftine i koje više pripadaju komercijalnim televizijama. Barem je tako kod nas, ne znam kakva je situacija kod vas u Hrvatskoj. Zato je ta serija jako puno koštala svoje producente i jako se teško negdje isplatila. Ne kažem da nije bilo nekog govora o nastavku, ali je to ponavljam jako teško izvedivo. Barem je tada bilo tako. Ne znam je li se nešto u međuvremenu promijenilo.