U Maksimiru problem nedolaska gledatelja pokušavaju opravdati isključivo problemom stadiona koji se raspada. No, teško se sjetiti kad se to u Maksimiru veselilo, družilo i gledalo vrhunski sportski događaj, a da je na terenu bio Dinamo.
Zdravko Mamić je krajem prošlog tjedna opet bio u formi. Nama novinarima ukazao se nakon press konferencije svog trenera Krune Jurčića. Održao je jedan kraći govor. Pod ovim kraći, mislim na onih 2,5 sata gotovo isključivo njegovog monologa!
Vezani članci
No, kako nije želio uključene mikrofone i diktafone, rijetko je tko mogao, a i želio pratiti tijek njegovih misli, a onda ih i prenijeti. Uglavnom, sve se svelo na njegovu kuknjavu i preklinjanje da mu svi mi pomognemo da se čuje njegov vapaj. Jer on je ostao sam i bespomoćan na čistini i nitko mu kaže ne želi pomoći oko najdražeg kluba koji će sljedeće godine proslaviti 100 godina.
A kad je Dinamo u pitanju, pomoć nije potrebna jedino kod prodaje igrača, jer uvijek će naići neki mlađahni talentirani nogometaš kojeg će Mamić dobro prodati. Na svim ostalim segmentima Dinamu treba pomoć. U klubu se tek sa sjetom mogu prisjetiti vremena kada su se prodavali klupski suveniri.
Sa čuđenjem i zavišću gledaju na hokejaše Medveščaka i na utakmice za koje se cijele sezone tražila karta više. Sa sjetom se u Dinamu sjećaju i vremena kada su gledatelji dolazili i na njihove utakmice. S druge strane, ono malo gledatelja koji i dalje dolaze na Dinamove utakmice sa sjetom se sjeća kada se u Maksimiru igrao dobar i zanimljiv nogomet! I tako to ide u krug.
U Maksimiru problem nedolaska gledatelja pokušavaju opravdati isključivo problemom neadekvatnog stadiona. Stadiona koji se raspada i koji ne nudi apsolutno nikakav komfor. Stadion koji nije prikladan da bi na utakmice dolazile i obitelji s djecom, kao što dolaze na hokej ili rukomet. U Maksimiru su shvatili da je (nakon što su se srušile sve pločice s jednog zidna na sjevernoj tribini), pravo vrijeme za izvršiti presing i aktivirati pitanje izgradnje novog stadiona. I tu ništa nije sporno.
Svatko tko je bar jednom kročio na maksimirski stadion svjestan je razmjera te strahote. I vizualne i tehničke i svake druge. I da je to ruglo grada – je, i da je to pitanje koje treba riješiti – treba. I da, to je gradski, ali i nacionalni stadion, na njemu svoje utakmice igra i hrvatska nogometna reprezentacija koju na jesen čeka novi kvalifikacijski ciklus za EURO 2012. Bilo bi lijepo kad bi nacionalna momčad imala bolje uvjete i ljepši stadion.
No, u državi koja se guši u problemima, potencirati gradski stadion u Zagrebu kao trenutno najveći problem nije mi baš simpatično. No, u cijelom izlaganju Zdravka Mamića bilo je i simpatičnih trenutaka. Jedan takav je i objašnjenje zašto Dinamo sada potencira pitanje novog stadiona. Naime, kaže Mamić u državi u kojoj su uhićenja i pljačke glavne i jedine vijesti ljudima treba dati mjesto da se negdje vesele, druže i gledaju vrhunske sportske događaje.
>> Ljubo se nikada nije predao, ni odustao
>> Schumi se vratio: Hrabrost ili ludost?
U tom sam trenutku prestala slušati izlaganje izvršnog dopredsjednika Dinama. Svim sam se silama pokušala sjetiti kad se to u Maksimiru veselilo, družilo i gledalo vrhunski sportski događaj, a da je na terenu bio Dinamo. Uz najbolju volju, posljednjih godina takvi se vrhunski sportski događaji teško mogu izbrojati na prste jedne ruke. Osim ako u Dinamu pod vrhunski sportski događaj ne svrstavaju recimo 0:0 protiv Zadra ili 0:0 protiv Hajduka ili možda misle na 'veliku' pobjedu od 3:1 protiv 'velikog' Intera iz Zaprešića!
Takve bi se priredbe mogle održavati i na nekom manjem, recimo kvartovskom igralištu, a i zanimanje gledatelja u kvartu bilo bi sigurno veće! Na Maksimiru pak i sam izvršni dopredsjednik odlazi s utakmica debelo prije kraja i to ne zbog tjeskobe izazvane pogledom na oronuli stadion, tjeskobu mu svojim izvedbama na terenu izazivaju milijunaši u Dinamovim dresovima. Dinamu ne bi pomogao ni sav komfor, kakav recimo nudi Nou Camp, kad je ono što nudi na terenu dostojno baš tog otužnog i oronulog Maksimira!
Pravila objave komentara