Zdravko Mamić je krajem prošlog tjedna opet bio u formi. Nama novinarima ukazao se nakon press konferencije svog trenera Krune Jurčića. Održao je jedan kraći govor. Pod ovim kraći, mislim na onih 2,5 sata gotovo isključivo njegovog monologa!
Pročitajte i ovo
istraga u tijeku
Tragičan kraj potrage za ženom u zagrebačkom Maksimiru
Nesreća u Maksimiru
Policija privela pijanu vozačicu: BMW-om izletjela na nogostup pa se zabila u vozila
No, kako nije želio uključene mikrofone i diktafone, rijetko je tko mogao, a i želio pratiti tijek njegovih misli, a onda ih i prenijeti. Uglavnom, sve se svelo na njegovu kuknjavu i preklinjanje da mu svi mi pomognemo da se čuje njegov vapaj. Jer on je ostao sam i bespomoćan na čistini i nitko mu kaže ne želi pomoći oko najdražeg kluba koji će sljedeće godine proslaviti 100 godina.
A kad je Dinamo u pitanju, pomoć nije potrebna jedino kod prodaje igrača, jer uvijek će naići neki mlađahni talentirani nogometaš kojeg će Mamić dobro prodati. Na svim ostalim segmentima Dinamu treba pomoć. U klubu se tek sa sjetom mogu prisjetiti vremena kada su se prodavali klupski suveniri.
Sa čuđenjem i zavišću gledaju na hokejaše Medveščaka i na utakmice za koje se cijele sezone tražila karta više. Sa sjetom se u Dinamu sjećaju i vremena kada su gledatelji dolazili i na njihove utakmice. S druge strane, ono malo gledatelja koji i dalje dolaze na Dinamove utakmice sa sjetom se sjeća kada se u Maksimiru igrao dobar i zanimljiv nogomet! I tako to ide u krug.
U Maksimiru problem nedolaska gledatelja pokušavaju opravdati isključivo problemom neadekvatnog stadiona. Stadiona koji se raspada i koji ne nudi apsolutno nikakav komfor. Stadion koji nije prikladan da bi na utakmice dolazile i obitelji s djecom, kao što dolaze na hokej ili rukomet. U Maksimiru su shvatili da je (nakon što su se srušile sve pločice s jednog zidna na sjevernoj tribini), pravo vrijeme za izvršiti presing i aktivirati pitanje izgradnje novog stadiona. I tu ništa nije sporno.
Svatko tko je bar jednom kročio na maksimirski stadion svjestan je razmjera te strahote. I vizualne i tehničke i svake druge. I da je to ruglo grada – je, i da je to pitanje koje treba riješiti – treba. I da, to je gradski, ali i nacionalni stadion, na njemu svoje utakmice igra i hrvatska nogometna reprezentacija koju na jesen čeka novi kvalifikacijski ciklus za EURO 2012. Bilo bi lijepo kad bi nacionalna momčad imala bolje uvjete i ljepši stadion.
No, u državi koja se guši u problemima, potencirati gradski stadion u Zagrebu kao trenutno najveći problem nije mi baš simpatično. No, u cijelom izlaganju Zdravka Mamića bilo je i simpatičnih trenutaka. Jedan takav je i objašnjenje zašto Dinamo sada potencira pitanje novog stadiona. Naime, kaže Mamić u državi u kojoj su uhićenja i pljačke glavne i jedine vijesti ljudima treba dati mjesto da se negdje vesele, druže i gledaju vrhunske sportske događaje.
>> Ljubo se nikada nije predao, ni odustao
>> Schumi se vratio: Hrabrost ili ludost?
U tom sam trenutku prestala slušati izlaganje izvršnog dopredsjednika Dinama. Svim sam se silama pokušala sjetiti kad se to u Maksimiru veselilo, družilo i gledalo vrhunski sportski događaj, a da je na terenu bio Dinamo. Uz najbolju volju, posljednjih godina takvi se vrhunski sportski događaji teško mogu izbrojati na prste jedne ruke. Osim ako u Dinamu pod vrhunski sportski događaj ne svrstavaju recimo 0:0 protiv Zadra ili 0:0 protiv Hajduka ili možda misle na 'veliku' pobjedu od 3:1 protiv 'velikog' Intera iz Zaprešića!
Takve bi se priredbe mogle održavati i na nekom manjem, recimo kvartovskom igralištu, a i zanimanje gledatelja u kvartu bilo bi sigurno veće! Na Maksimiru pak i sam izvršni dopredsjednik odlazi s utakmica debelo prije kraja i to ne zbog tjeskobe izazvane pogledom na oronuli stadion, tjeskobu mu svojim izvedbama na terenu izazivaju milijunaši u Dinamovim dresovima. Dinamu ne bi pomogao ni sav komfor, kakav recimo nudi Nou Camp, kad je ono što nudi na terenu dostojno baš tog otužnog i oronulog Maksimira!
>> Sve kolumne Anite Kajtazi-Roth