Erdogan, osporavani 'sultan' Turske - Jednako voljen i omražen

Njegov san o uspostavi "superpredsjedništva" uništen je 7. lipnja 2015. kada je na izborima izgubio apsolutnu većinu u parlamentu i tada su mnogi predvidjeli početak njegovog kraja. No usprkos toj izbornoj pljusci, Recep Tayyip Erdogan, kojeg su suparnici posprdno krstili "sultanom", vratio se u borbenu arenu. Kao prava politička zvjerka, uspio je nizom manevara ponovo pozvati Turke na nove izbore, četvrte u dvije godine, i premoćno pobijediti.

Pročitajte i ovo NE BAŠ ELTONOV ROCKET MAN Elon Musk ili kako je imigrant iz Južnoafričke Republike pokorio Washington Jakov Milatović Sprema se atentat na predsjednika Crne Gore? "Obaviješteni smo, čekamo..."

Njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) ponovo je imala apsolutnu većinu u parlamentu. Sa 62 godine, Erdogan je u subotu očito ponovo znao kako sačuvati svoj položaj i ostati najkarizmatičniji politički dužnosnik nakon Mustafe Kemala Ataturka, oca i simbola laičke Republike.

Na čelo vlade Erdogan stupa 2003. godine i zemlji koja je bila ekonomski uništena vraća gospodarsku stabilnost, s prosječnim gospodarskim rastom od 4,5 posto, čemu uvelike duguje svoj politički uspjeh. Turska se razvila u snažnu proizvodnu i izvoznu silu, a vlada AKP-a držala je inflaciju pod kontrolom, što je golemo postignuće u zemlji u kojoj je 90-ih godina inflacija znala iznositi i 100 posto. No, u 2104. gospodarstvo je nešto usporilo, rast je pala na 2,9 posto, a nezaposlenost je skočila iznad 10 posto.

Koliko hvaljen unazad tri godine postao je također i najkritiziraniji političar u zemlji zbog autokratskog načina vladanja i optužbi sekularističkih snaga za islamizaciju zemlje. Erdogan odbacuje optužbe da želi nametnuti islamske vrijednosti i ponavlja da sekularizam ne dovodi u pitanje, no podržava pravo Turaka na otvorenije izražavanje vjere.

U listopadu 2013. Turska je ukinula zabranu nošenja vela u državnim institucijama, s iznimkom sudstva, vojske i policije, i okončala ta više desetljeća stara ograničenja.

Protivnici mu zamjeraju i raskošni stil dostojan otomanskog sultana. Stoluje u predsjedničkoj palači na brežuljku u predgrađu Ankare. Ak Saray - Bijela palača - ima 1.000 soba i veća je od Bijele kuće ili Kremlja i koštala je više od 615 milijuna američkih dolara.

Sam Erdogan je skromnog podrijetla. Sin je časnika obalne straže, a s 13 godina se s obitelji seli u Istanbul kako bi on i ostalih četvero braće i sestara imali bolje mogućnosti za školovanje. Kao tinejdžer prodavao je limunadu i peciva od sezama na ulicama istanbulskih surovijih četvrti. Studirao je menadžent na Sveučilištu Marmara i igrao profesionalni nogomet. Na Sveučilištu sreće Necmettina Erbakana, koji će postati prvi islamistički premijer, i pridružuje se islamističkom pokretu.

Godine 1994. postao je gradonačelnik Istanbula, a čak i njegovi kritičari mu priznaju da je napravio odličan posao i da je Istanbul postao čišći, zeleniji i ljepši. Zbog presude za raspirivanje vjerskih strasti proveo je 1999. četiri mjeseca u zatvoru. Javno je pročitao pjesmu sa sljedećim stihovima: "džamije su naše vojarne, kupole su naši šljemovi, minareti naše bajunete, a sljedbenici naši vojnici".

Tijekom godina vladavine, njegov model konzervativne demokracije koji povezuje liberalni kapitalizam i umjereni islam niže uspjehe, prvenstveno na gospodarskom planu. Iako mu prigovaraju da je kriv za obnovu sukoba s Kurdima i srozavanje ugleda Turske na međunarodnoj sceni, popravio je odnose s Izraelom, nekadašnjim snažnim turskim saveznikom, i Rusijom.

"Veliki meštar", kako ga nazivaju njegovi pristaše, u više je navrata javno priznao da bi zemljom želio vladati do 2023., do stote obljetnice Republike. (Hina)