The Dead Weather 'Horehound', Ocjena: 10/10
(Third Man Records / Menart, 2009.)
Jack White je jedna od najeminentnijih figura današnjeg rocka. Doslovce što god takne, dobiva pozlatu, naravno u glazbenom smislu. Kako je bilo s grupama The White Stripes i The Raconteurs, kao i s country izletom i radom s Lorettom Lynn na 'Van Lear Rose' albumu 2004. (koji je osvojio i dva Grammyja), tako se i s novom super grupom The Dead Weather uspeo na olimp modernog rock izričaja.
Sve je počelo u siječnju ove godine kad je Jack White u svoj 'Third Man' studio pozvao Alison Mosshart iz grupe The Kills, zatim Jacka Lawrencea s kojim svira u Raconteursima, i Deana Fertitu iz Queens Of The Stone Age na neobavezni session. Taj session je spontano potrajao dva i pol tjedna, a 'slučajno' okupljena četvorka je prionula na posao kao da im je to nešto posljednje što će u životu raditi.
Svaki dan je napisana jedna do dvije pjesme, a po Whiteovim riječima, svi su se prepustili nevidljivoj struji nadahnuća koja ih je vodila u nepoznatom smjeru. Rezultat je grupa The Dead Weather i album 'Horehound'. Kad se podvuče crta ovogodišnje rock produkcije, sigurno je da se radi o najboljem uratku sezone, a što je najvažnije teško da će isti biti tako brzo zaboravljen među rock publikom.
'Horehound' je remek djelo po svim parametrima. U njemu je istovremeno zarobljena inspiracija četvero glazbenih profesionalaca i dobro potkovanih znalaca kad su u pitanju sva važna mjesta rocka. Svi su u The Dead Weather utkali jedino ljubav prema sirovoj, žestokoj, nesputanoj i pravovjernoj rokačini, čime su zasadili bend na najboljim mogućim temeljima.
Naziv super grupa bi se po tome trebao i inače valorizirati. Nije super grupa nešto gdje se okupi nekoliko ego tripova koji najviše od svega paze da ne budu zasjenjeni. Upravo suprutno, super grupa obično nastane onog trenutka kad se ega zaborave i kad se prione izgradnji glazbe. Sve ovisi o 'prtljazi' koju glazbenici dovuku sa sobom. Osloboditi se nepotrebnog balasta trofeja iz prošlosti je uistinu teško. Pogotovo ako su postignuća iz prošlosti velika.
Jack White je netko tko se može pohvaliti time da je u određenom trenutku s još nekoliko grupa doslovce spasio rock n' roll u novom tisućljeću, ali on na nevjerojatan način u svaki novi album, ili projekt ulazi doslovce pročišćen od vlastitog ega i to je ono što je zapanjujuće u najpozitivnijem mogućem svjetlu. Samo zbog te njegove osobine mu je u ovoj recenziji posvećeno više prostora od Alison Mosshart, Deana Fertite i Jacka Lawrencea.
Inače po pitanju 'Horehounda' njegova uloga nije nimalo veća od njihove, dapače jednaka je. Glazbeno radi se o fuziji nasljeđa Led Zeppelina, garažnog rocka, surfa, rapa, i to na način kao da je superviziju radio netko poput Toma Waitsa ili Neila Younga. Zvuk je moćan, bubanj glasan, prijeteći, doslovce ogroman, gitarski rifovi režu zrak poput motornih pila, a vokalni dvojac Mosshart-White je ispisao možda najkvalitetnije poglavlje u karijeri. Pogotovo White, jer The Dead Weather, nije toliko snažno stilski naslonjen na Zeppeline, kao što je to slučaj s Raconteursima, iako su protkani naravno kao snažna struja njegovih glazbenih utjecaja.
'Horehound' već od uvodne '60 Feet Tall' poziva na glasno slušanje, a nakon što u istoj protutnje basovi i divlji gitarski solo, slijedi još žešći udar s 'Hang You From The Heavens'. Ona tek otvara nadahnuti niz, rifova, ironije i rime u 'I Cut Like Buffalo', 'So Far From Your Weapon' i pogotovo 'Treat Me like Your Mother', koju se može gledati kao vrhunac tog niza, ali samo uvjetno gledano kroz neko kvazi komercijalno svjetlo, jer se ne radi o s ciljanom hitu.
Tenziju samo donekle smiruje surf balada 'Rockin Horse', za koju se ubrzo ispostavi da i nije balada u klasičnom smislu, jer famozna četvorka je tijekom snimanja zračila tolikom energijom da je očigledno bilo nemoguće primiriti emocije. Dylanova 'New Pony' s njegovog 'Street Legal' albuma iz 1978. i ujedno jedina obrada na 'Horehoundu' je tako pretvorena u distorziranog monstruma koji je u stanju srušiti sobu, ako se previše pojača potenciometar, dok 'Bone House' prijeti prženjem mozga iskričavim rifom i jednako tako probojnom solažom.
Prvi pravi predah (ako je uopće potreban) dolazi pred kraj s psycho instrumentalom 'Birds'. 'No Hassle Night' predstavlja još jedno 'paljenje motora ovog glazbenog buldožera', a istinska 'odjava programa' slijedi u posljednjoj 'Will There Be Enough Water?' koja zvuči kao da je iščupana iz tisućugodišnjeg mulja močvarnog američkog juga. Koliko je ukopana u korijene bluesa, toliko je i eterična i samo na prvo slušanje neobavezna.
The Dead Weather tako predstavlja genijalno iskustvo za uši. Nepatvoreni rock otkivak, koji šalje jasnu poruku da je rock još uvijek mlad, uzbudljiv i pogodan za eksperimente, ali samo u rukama onih čija srca su otvorena za tu vrstu glazbe. Možda je članovima benda bilo lako ostaviti svoja ega ispred vrata Third Man studija, ali ipak kako će se nositi s tim da je 'Horehound' nešto što se obično okaraterizira kao usputni projekt?
Them Crooked Vultures – Ocjena: 10/10
(RCA / Sonny Music / Menart, 2009.)
Osobno me u situaciji s Them Crooked Vultures najviše (pored glazbe) zanima kako je tekao razgovor između Josha Hommea, Davea Grohla i Johna Paula Jonesa i kako je legendarni basist odlučio zasvirati zajedno s frontmenom Queens Of The Stone Age i frontmenom Foo Fightersa. Jer poznato je da je najšutljiviji član Led Zeppelina prokleto izbirljiv tip.
Istina, imao je solidan broj kolaboracija poslije raspada Zeppelina, ali uglavnom se radilo o sporadičnim sviranjima mandoline i basa raznim glazbenicima, što u studiju, što na bini, ali se s nikim nije dublje vezivao u suradnji. Ponešto je i producirao, ponešto režirao. U usporedbi s Robertom Plantom i Jimmijem Pageom, nije bio toliko fokusiran na razvijanje vlastite karijere, koliko na biranje projekata koji su mu odgovarali. Biti takav hedonist i sa svoje 63 godine odlučiti postati stalni član energetskog rock trija znači samo jedno; da se stari frik opako gušta.
Suradnja je ustvari počela kad je Jones prije pet godina gostovao Foo Fightersima na albumu 'In Your Honor', a još se tada David Grohl u jednom intervjuu hvalio kako misli ozbiljno u budućnosti raditi s Jonesom i Hommeom. Stvar je već pala u zaborav kad je odjeknula vijest da je trio ove godine u studiju i da snima album. Sljedeće što je odjeknulo jednako moćno je prvi album Them Crooked Vultures.
Bez previše filozofije, očekivalo se da će to zvučati kao hibrid Queens Of The Stone Age i Led Zeppelina, i na kraju krajeva tako i zvuči. Koliko god je ta konstatacija jednostavna za izreći, toliko je prokleto riskantno bilo upustiti se u tako nešto. Letvica je od starta bila previsoko podignuta i sve je moglo otići dovraga, ali nije. Ispalo je da je Them Crooked Vultures jaka karta za igru.
To možda donekle opravdava Hommea pod izlikom da je imao previše ozbiljnijeg posla da bi se 'zezao' s produciranjem novog albuma Arctic Monkeysa od kojeg je pokušao stvoriti novi Kyuss, ali sudeći po rezultatima prodaje prilično neuspješno (ili ipak uspješno, ako se uzmu u obzir nekadašnje tiraže Kyussa).
Ali da se vratimo na Them Crooked Vultures. Ono što počinje kao ne previše uvjerljivi pokušaj kopiranja Zeppelinskog 'Presence' ugođaja u uvodnoj 'No One Loves Me & Neither Do I' već se na sredini iste i u produkcijskom i u izvođačkom smislu pretvara u nešto što bi se najbolje moglo opisati kao potpuno poluđenje, nakon kojeg je jasno da su Grohl, Jones i Homme uspjeli u svom naumu. Stvari su jednostavno sjele, a još jedna super grupa je nastala iz nečega što je svim članovima bio usputni projekt.
'Mind Eraser, No Chaser' i 'New Fang' koje slijede nakon 'No One Loves Me & Neither Do I' nastavljaju uspješan niz stapanja Zeppelina i QOTSA i tu postaje jasno koliko je tu veliku ulogu imao David Grohl za bubnjevima, jer upravo je on ta spona koja, kad treba, zna Bonhamovski zavaljati ritam kao da je u pitanju već spomenuti 'Presence', ili pak 'Physical Graffiti', kao i 'natjerati vodu na Hommeov mlin, kao što je to uradio i na legendarnom 'Songs For The Deaf' albumu. I to je u stanju uistinu učinio bravurozno, što je posebno dobro ponovio i u 'Reptiles'.
No u izmjenama sinkopiranih ritmova jednako uživaju i Jones i Homme. Jones posebno zna zapapriti klavijaturama kao što je to slučaj u 'Scumbag Blues' na taj način da fanovima Zeppelina poteku sline kad začuju 'Custard Pie' manirizam. No ima i nečega što bi se moglo nazvati čistim Them Crooked Vultures produktom, poput 'Bandoliers' i 'Gunman' koje odišu svježinom na poseban način. Hommeovo pjevanje je ovaj put odlično balansirano. Našao je dobru mjeru između svojih poznatih falseta i pjevanja punim glasom.
Čini se kako će 2009. biti upamćena po genijalnim side projectima, ili je rock počeo sve više dobivati karakteristike jazza, unutar kojeg pojedinci nesputano šaraju po raznim grupama i projektima. Kao da dolazi vrijeme kad glazbenicima matični bendovi predstavljaju sve veći uteg oko nogu jer ih uglavnom sputavaju. Na ovakav način dolaze do oduška, a čini se kako je upravo taj odušak, esencija koju želi i publika.
Jack Johnson 'En Concert' – Ocjena: 10/10
(Brushfire Records / Universal Music, 2009.)
Jack Johnson već duže vrijeme glasi za jednog od najkulerskijih tipova na današnjoj svjetskoj sceni. Za njega naizgled sve dolazi spontano, polako, odmjereno i šarmantno. Pravi prototip džentlmena 21. stoljeća. I još dolazi s Havaja. Ekološki osviješten surfer. Jedan posto prihoda od njegovih albuma ide u kasu našoj jednoj jedinoj majčici zemlji. Nema što, tipovi poput Jamesa Bonda su nula za njega.
No lako je tuđom 'alatkom' lupati po trnju. Jack je talent, ali je i radoholičar. Naravno, svjestan je svojeg utjecaja, ali ima nevjerojatan osjećaj za mjeru, ili možda bolje; humanost. U njegovoj glazbi se uvijek osjeti,kako nije tu samo zbog para. Ne zastupa svoje stavove agresivno, a nekako mu uvijek pođe za rukom, onako usput proturiti neku mudrost. Neku klicu savjesti koja bi nas trebala učiniti boljima.
Ok, poznato je da je ovo vrijeme idealno za izdavanje kompilacija i koncertnih albuma. No Jack je to opet izveo nekako nenametljivo, a ustvari objavio je jedan od najboljih live uradaka ove sezone. Nakon četiri ( 'Curious George' se može računati kao peti) studijska, album uživo se čini kao logični slijed. Johnson se poslužio formulom: sa svakog mjesta ponešto. U maniri pristojnog mladića istinski se potrudio nikog ne uvrijediti, no lista lokacija gdje je svirao je ultra šminkerska. Nema tog glazbenika koji se ne bi rastopio od sreće na tim pozornicama, naravno potpuno krcatim gledalištem.
Johnson je virtualno proputovao planetom. Započeo je i završio u Parizu, prijestolnici svjetla i umjetnosti. Nastavio na Havajima i Kaliforniji,, odnosno u San Franciscu i Santa Barbari, ispraćao sunce na famoznom rubu litice u Gorgeu, guštao se u nevjerojatnoj akustici Red Rocka, u Manchesteru u Tennesseeju svirao s Eddiejem Vedderom, od Evrope pored hedonističkog Pariza je uvrstio još više hedonistički nastrojenu Barcelonu, gdje ga, gle čuda, također obožavaju.
Ono što je najvažniej u cijeloj priči je da se niti u jednom dijelu materijala ne osjete prelazi i razlike u zvuku. Nemoguće je oteti se dojmu da je sve snimljeno na jednom mjestu. I autor ovih redaka je ispočetka pomislio da je u pitanju samo pariški nastup, obzirom i na naslov albuma.
'En Concert' pruža i novu dimenziju (bar u diskografskom smislu) glazbe Jacka Johnsona, jer je zbog karaktera materijala više ekstrovertan nego introvertan. I on i bend su razigrani, općenito u glazbi, a ne samo u stilovima.
Tako graciozno troše vrijeme, da je teško ne zaraziti se tim osjećajem. 'En Concert' kao da u sebi ima sposobnosti izlječenja. Prava mentalna kiropraktika. Pored Veddera na 'Constellations', Johnson je ugostio i odličnu pjevačicu Paulu Fugu u pjesmu 'Country Road'. Solidan prosjek gostiju na 19 ponuđenih pjesama koje doslovce prolete isuviše brzo. Dva palca gore za uistinu vrhunsko koncertno ozračje.
Stillness 'Globalno zatupljenje – paket za preživljavanje' – Ocjena: 9/10
(Menart, 2009.)
U ovom zvjezdanom društvu s razlogom se našao i jedan domaći bend – St!llness. Ova splitsko/zagrebačko grupa je ove godine pred najtežim trenutkom u karijeri koji je još znan i kao izdavanje drugog albuma. Trenutak kada pada odluka za ostajanje, ili nestajanje, jer hrvatski uvjeti za glazbenike su i dalje u najmanju ruku katastrofalni –em smo mali, em je velika većina publike cijepljenja od feedbacka, bar onog pozitivnog.
U takvoj atmosferi jedan St!llness se prije dvije godine odličnim debijem 'Sve što znam o životu je odabrao Đelo Hadžiselimović' uspio otrgnuti iz sjene TBF- a i dokazati da nisu samo koncertna predigra svojih velikodušnih, starijih i iskusnijih kolega. U međuvremenu se grupa koncertno pošteno izbrusila i pred kraj ove godine priredila 'Globalno zatupljenje – paket za preživljavanje'.
Drugi album je snimljen u najpoštenijoj glazbenoj maniri i kao takav predstavljen tržištu. Potpuno je ogoljen i stručnim terminom rečeno – osušen. Nema tu efekata, varanja, ili trikova, već čista svirka, koja da kojim slučajem ne posjeduje masivni groove ne bi bila slušljiva ni 30 sekundi.
Obzirom da je cilj St!llnessa komunikacija i prijenos energije, nemoguće je ne zaključiti kako je u tome i uspio. Energiju ovog benda je uistinu teško ne osjetiti. U poetskom smislu lansirano je nekoliko pjesama koje izvrsno ocrtavaju situaciju u kojoj se nalaze domaći bendovi. Možda je najbolje dočarano u pjesmi 'Gengst!ll'. U njoj je ocrtana ovisnost, ne samo prema glazbi, već prema kreativnosti i pročišćenju koje dolazi s njim. Stoga i Ivan Jurić – Yuri može ponosno pjevati da mu je svaki dan povijesni trenutak. Nije to nikakvo nadmeno lažno mesijanstvo, već samo naglašena isuviše jaka spona benda kao mjesta i pjesama kao sredstva. U slučaju St!llnesa to ne predstavlja negativnu konotaciju.
Svi članovi grupe imaju u glavi dobro složenu sliku svijeta koji ih okružuje. Smeta ih inertnost, strah, malodušnost, društvena depresija i naravno globalno medijsko zatupljivanje, a protiv toga se bore 'Guzotress' ritmovima iz kojih izvire reggae, ska i funk i zapaprenim rimama u kojima nema milosti za nikoga i ništa jer se ne libe sve nazvati pravim imenom. Glazbeno su negdje u društvu zadarskog Postolara Trippera i beogradskog Eyesburna, ali tekstualno puno borbeniji i prilično raspoloženi za 'frku'.
Jedini prigovor se može pronaći u produkciji i nedovoljno raskošnim frekvencijskim nivoima, pa da primjerice basevi još brutalnije udaraju u utrobu. Ali obzirom da je sve snimano u 'Kramasonik' studiju, tu manu ćemo priprisati autentičnoj i ne napuhanoj slici uvjeta u kojima djeluju domaći bendovi.
Cijela priča je upakirana u maštoviti omot koji je osmislio i dizajnirao Ivan Jurić, a sve je još podebljano bonus DVD-om na kojem je šest spotova , te najbolji koncertni momenti iz Doma sportova i Boogalooa. No to uistinu treba promatrati kao bonus, bez nepotrebnog uvlačenja bilo kome, a pogotovo publici.
St!llness je čvrsto obranio svoje pozicije u prvoj ligi domaćeg urbanog izričaja. Problem je samo živjeti i prehraniti se od toga, što i samo priznaju na omotu album. Što više reći o tome koliko vjeruju u to što rade. Blaženi bili roditelji umjetnika. Pogotovo na brdovitom Balkanu.
New Orleans Christmas – Ocjena: 9/10
(Putumayo Records / Aquarius Records, 2009.(2006.))
Za proslavljanje Božića najbolje je biti kod kuće sa svojim najmilijima. Bar tako kršćani vole reći. U naše doba soundtrack tog ugođaja je uvijek isti, prepoznatljiv, predvidljiv i ruku na srce, dosadan. Stolica omekša od mlitavih izvedbi 'punih ljubavi' tradicionalnih blagdanskih napjeva koji se cijede sa svih strana i iz svih medija koji imaju potenciometar.
Nije ni čudo da ljudi impulzivno kupuju po shopping molovima uz takvu glazbu, jer treba što prije pobjeći. Bar prije trenutka prije nego što nekom lobotomiziranom DJ-u padne na pamet pustiti 'Last Chrismas', ili 'All I Want For Christmass Is You'. Glazbenim recenzentima je posebno teško u ovo doba godine kad obično treba solidnu količinu takve monotonije preslušati i ocijeniti.
No uvijek postoji izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ovog puta je to 'New Orleans Christmas' Putumayo recordsa – izdavačke kuće koja je zaslužna za popularizaciju world musica, ali na jedan uzvišeniji način. Ok dotični album je objavljen prije tri godine, ali je kod na došao ove, i uistinu bi bilo šteta ne spomenuti ga i naravno preporučiti.
Treba se samo priupitati može li uopće bilo što zvučati loše iz mjesta u kojem je rođena američka glazba zahvaljujući povijesnim okolnostima u kojima je New Orleans u umjetničkom smislu pokupio najbolje od francuskih i engleskih kolonista na način da je to profiltrirala većinska crna populacija? Naravno da ne može, no ipak ovaj recenzent je puhao i na hladno, ali kad su Big Al Carson i Lars Edegran svojim škripavim glasovima i raskalašnom puhačkom sekcijom koja ih prati rekli da Djed Mraz dolazi u grad, doslovce su razbucali sve oblake sumnje.
Dixieland, jazz, soul, blues i tradicionalni New Orleans big band zvuk samo su se počeli nizati jedan za drugim, a jedina misao u glavi bila je: 'Treba kupiti avionsku kartu i proslaviti Božić u New Orleansu. Kako se čovjek tako nečega ranije ne sjeti u životu?' Uz tako plemenitu glazbu, čovjek lako može doživjeti i prosvjetljenje. Tko ne vjeruje nek' se uvjeri vlastitim ušima. Za početak može i bez pakiranja kofera. Samo uz ovaj CD.
Prijašnje recenzije: Robbie Williams, Bon Jovi i Ivan Hrvatska
-
"Ljude ćemo poticati..."
Njemačka se sprema za rat: Tvrde da je sve dogovoreno još u lipnju
-
0:50međunarodna koordinirana akcija
Velika akcija USKOK-a i policije: Uhićeno 11 osoba u više županija, šteta je milijunska
-
sveti nikola stigao ranije
Netko je u Hrvatskoj bogatiji za 60.000 eura: Pogledajte gdje je izvučen sretni listić!