''Moja soba je izgledala tako da nisam imala ni ključ na vratima, potrgana brava, jedna fotelja, ormar koji dijeli tu foteljicu od kreveta. I puno pobacanih stvari, krpa, šprica, igala, kutija tableta i flistera pobacanih more'', započela je svoju priču Željka.
Tri godine kao jedan dan - tim riječima opisuje život ovisnika o heroinu. Nitko ne razmišlja što će biti sutra ili za nekoliko dana, samo da je danas dobro.
''Ja sam živjela iz dana u dan, iz potrebe u potrebu, nisam bila u mogućnosti vidjeti dalje od toga'', komentira.
Tako je izgledala njezina mladost, a 20 godina kasnije…
''Nakon pet godina studija sam magistar socijalnog rada'', pohvalila se Željka.
Teško djetinjstvo
Željkin je život od ranog djetinjstva bio sve osim sretnog. Gubitak roditelja, rat u Vukovaru, heroin, neuspješna odvikavanja, život u komuni.
''Kad bi netko išao procjenjivati danas tko će se izliječiti, ja ne bih bila u toj kategoriji'', komentira.
Roditelje je izgubila s devet godina. Majka joj je izgorjela u liftu, otac preminuo od karcinoma nekoliko mjeseci kasnije. Živjela je s bakom i doživjela opsadu svog rodnog grada Vukovara.
''Nisam imala s kim o tome razgovarati, i nisam razumjela samu sebe u tom periodu, a bilo mi je jako teško'', rekla je.
Eksperimentiranje s drogom počinje u srednjoj školi. Iako je naizgled bila vesela djevojka, dobra učenica, omiljena među prijateljicama, nešto je nedostajalo.
''Droga mi je dala sve - lažno! Znači, i ljubav, i sigurnost, i mir, i snagu. Mislila sam da je to to, da takav čovjek treba biti'', govori Željka.
Čovjek na heroinu je, barem u početku, kaže, zaštićen od svega negativnog iz svakodnevnog života. Sve je savršeno i voliš sve oko sebe, a sebe najviše.
''Možeš sve, nisi ranjiv, ništa te ne boli, ništa te ne povrjeđuje, nema pretjerane emocionalnosti'', objašnjava.
Dok jednom ne zaboli, a to je onda kada nestane ili droge ili novca za drogu. Ili kada tvoja okolina shvati što se događa. Tako kreću i Željkine muke. Rodbina ju je odvela u Zagreb na liječenje u bolnicu Vrapče, no ona i ne pomišlja na rastanak s heroinom.
''Ja uopće nisam razumjela zašto bih se liječila kad je meni ustvari dobro. Nije mi bilo dobro pa sam se počela drogirati'', izjavila je Željka.
Ovisnost ih je spojila
U Vrapču se donekle sredila. Uvelike joj je u tome pomogla upravo Sanja! Osoba koja ju je ne samo prepoznala već i nije odustala od nje.
''Njezine životne priče zaista su bile šokantne. I zaista je bila sama. Sve ono što bismo po teoriji rekli rizično, disfunkcionalno, raspadnuto, pala s Marsa, prognanik, nezaposlena, ne znam što sve ne... A gle ju sad'', govori Sanja.
Na odvikavanju u Vrapču tih davnih dana bio je i njezin budući suprug Dean. I on sa istim pogledom na svijet kao i Željka!
''Uvijek postoji onaj glavni interes, a to je, nažalost, ta droga i kako doći do nje'', rekao je Dean.
Statistike kažu da su rijetki narkomanski parovi koji opstanu jer se vrlo često pokaže da je ljubav bila samo zajednički interes. Ni Željka ni Dean nisu na početku imali velike planove.
''Zanimljivo je kad nekom kažem da sam se udala za čovjeka kojeg sam upoznala na psihijatriji. To je onako smiješno, ne znam šta bih rekla o tome. Rijetki opstaju, ne znam ni sama kako smo opstali. To je čudo. Ustvari, opstali smo jer je svaki od nas htio napraviti nešto u svom životu'', objašnjava Željka.
''Da vam iskreno kažem, nisam gledao u daleku budućnost. Mi smo živjeli trenutak, iz dana u dan. Ako bih stao i malo dublje razmislio o nekom sretnom obiteljskom životu, ne, moram priznati da se nisam vidio tako s njom'', komentira Dean.
Kada je otpuštena iz Vrapča, Željka nije imala kamo. Rodbina iz rodnog Vukovara bila je raseljena po cijeloj Hrvatskoj. Pomažu joj liječnici i sestre iz Vrapča.
''Da joj se nađe smještaj na koji je ona imala pravo kao i svi drugi prognanici. Zatim je trebalo naći nešto za unutra pa je bila akcija za opremanje. Netko je dao poplun, netko jastuk, deku, tanjurić, šalicu. Krpali smo. I tako je otišla nakon prvog liječenja s našeg odjela'', rekla je Sanja.
Željka dobiva smještaj u prognaničkom naselju za Vukovarce na današnjem Bundeku. Ondje više nema ni traga barakama u kojima je živjela!
''Ovo je bila putanja moje svakodnevice. Znači, Zapruđe, iz Baraka, preko Središća, Sopota do Sigeta, gdje je Dom zdravlja u koji odlazim svaki dan po supstitucijsku terapiju. Tamo sam podizala svaki dan heptanonsku terapiju i popratne lijekove. Kako doktorica nije mogla pisati, puštati lijekove kakvom sam ja brzinom to trošila, imala sam i nekakve privatne recepte. Ljudi u svim privatnim ljekarnama, kao i u ovoj susjednoj, poznavali su me i pisali mi u tekicu dugovanja. I odavde bi nastavljala dan. Po dobrom starom običaju, u park pa dok ne prošljaka. Zatim bismo otišli dalje, nažicali pare prognaničkim kartonom ili bih mu ja držala stražu dok je on krao. I onda bismo završili u podrumu njegove zgrade i sredili se heroinom'', prepričava kako je izgledao uobičajeni dan.
Životna prekretnica
Razgovarajući o tome kako da se izvuku iz problema, kako da se srede i daju svom životu neki veći smisao od svakodnevnog drogiranja, Željka i Dean donose odluku da postanu roditelji.
''Pomislila sam da nisam toliko loš čovjek da ću se nastaviti drogirati ako dobijem dijete. To mi je bila sjajna ideja. Pa, evo, da pokušam još nešto. Znači, pokušala sam studirati pa nije upalilo, ali ako rodim dijete, sto posto ću biti čista. To na kraju, naravno, nije upalilo, već je krenulo po zlu. Kad su počeli trudnički bolovi, onda sam se toliko uplašila da sam samu sebe anestezirala. Popila sam sve što sam imala. Svu terapiju za ne znam koliko dana, lijekova i svega'', govori.
Porođaja se ne sjeća, ali se sjeća onoga što je rekla nakon toga. ''Gdje je moja terapija, a ne gdje je moje dijete. To je strašno, je l'. Eto, to je život besvjesnog čovjeka'', komentira Željka.
Odmah nakon rođenja kćer im je oduzeo Centar za socijalnu skrb. I to je bila prekretnica.
''To je bio presudni trenutak kada sam više ja kliknuo u glavi i rekao - moramo nešto učiniti. Ako već uništavamo osobne živote, ajmo barem sačuvati život djeteta'', govori Dean, a Željka objašnjava da sebe bez droge nije mogla podnijeti. ''Znači, svako moje skidanje bilo bi inicirano od nekog drugog ili zbog nekakve situacije, da mi vrate dijete, pa zbog lošeg fizičkog stanja ili tako nešto.''
Otišli su u komunu u Španjolskoj. Tamo su doslovno učili sve osnovne životne stvari poput odgovornosti, ustajanja u određeno vrijeme, kuhanja, suživota s drugim ljudima. Proveli su tamo šest godina, vratili oduzetu kćer i dobili još jednu. Nakon povratka iz komune Željka je počela raditi s ovisnicima u udrugama i bolnici Vrapče. Svojim primjerom svjedoči da je potpuni oporavak moguć.
''Kad rade udruženo struka i netko tko ima osobno iskustvo dobro, onda to ima puno više koristi i lakše se zapali ona iskrica koja je potrebna da čovjek radi na sebi, da radi neku promjenu za sebe'', objašnjava Sanja.
''Vrlo je važno takozvana pir edukacija, znači vršnjačka edukacija gdje će ona iz svog dubokog osobnog iskustva moći raditi s osobama s problemom ovisnosti i motivirati ih da idu prema terapijskim zajednicama'', navodi Ivan Ćelić, specijalist psihijatrije.
Pomogla je mnogima
U terapijskoj zajednici REMAR sad redovito svojim znanjem i iskustvom pomaže ovisnicima. Tu susrećemo Šimuna, bivšeg ovisnika koji je Željku upoznao kada je došao na odvikavanje u Vrapče.
''Kad sam nju vidio, nije mi baš sjela. Nisam je želio gledati ni slušati, nije mi bila zanimljiva ni ona ni ta njezina priča, spika. Tijekom ta tri mjeseca ona je stvorila kontakt sa mnom, uspjela se uvući pod kožu i dovesti me tamo gdje sam sad. Mislim, dovesti, predložila mi je'', govori Šimun.
Željka više ne vjeruje u onu "jednom ovisnik, uvijek ovisnik". I to je ono što nastoji svojim radom prenijeti svima onima koji su u sličnoj situaciji kao što je ona bila.
''Ljudi misle - morat ću cijeli život apstinirati i sustezati se, morat ću se paziti. Ne smijem uzeti, ne smijem uzeti. To nije istina. Dođe trenutak kada čovjek postane slobodan i jako naglašavam da postoji taj potpuni oporavak i sloboda od ovisnosti'', zaključuje.
Danas Željka ne samo da pomaže drugima već to čini s diplomom u rukama. Nečim što je prije 20 godina nije ni sanjala. Njezin je život miran, obiteljski. S mužem i dvije kćeri tinejdžerice. Sve ono što je nekada smatrala dosadnim. Vjeruje da je potpuni oporavak moguć. Ljudi se boje ovisnika i rijetko će im dati priliku. Željka svojim primjerom pokazuje da su promjene ipak moguće.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr