Jedno poslijepodne godine 1917. obitelj Donalda Overalla dobila je pismo od britanskog ratnog ureda. 'Tvoj tata je mrtav. Neće se vratiti kući. Sada ćeš ti biti glava kuće', rekla mi je majka. Sa svojih pet godina pretrnuo je na te riječi. Njegov se život promijenio u sekundi, kao i životi stotina tisuća djece čiji su očevi otišli u 1. svjetski rat i nisu se vratili.
Život te djece diljem svijeta bio je obilježen teškoćama, nemirima i konstantnim opasnostima od najranije dobi. Trpjeli su mnogo više i preživljavali s mnogo manje, no što mi to danas u 21. stoljeću uopće možemo zamisliti.
Brzo su naučili i da emocije ne valja pokazivati pred drugima. 'Nikad nisam plakala pred drugima. Sve sam držala u sebi jer nisam htjela da me druga djeca vide slomljenu. Čekala sam da odem u krevet i da se dobro isplačem', rekla je Ellen Elston, najstarija od šestero djece koji su također izgubili oca u ratu.
Od neprijatelja čovječanstva do saveznika br. 1
Potiskivanje emocija postala je česta karakteristika djece odrasle u tom periodu što ih je obilježilo i u odrasloj dobi.
Kad je Prvi svjetski rat završio, patnja mnogih se nastavila . Već 1918. godine Europom i svijetom počela se širiti epidemija gripe koja je u tri godine haranja ubila između 50 i 100 milijuna ljudi.
Generacija koja je svoje najranjivije godine provela u ratu i bolesti 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća suočila se s katastrofalnim stanjem u gospodarstvu. Golema nezaposlenost, siromaštvo i mjere štednje koje ni mi danas ne možemo zamisliti.
Mnogi pripadnice te generacije krajem 30-ih godina otišli su u Drugi svjetski rat, rat koji je donio do tad nezamislive strahote poput atomske bombe i holokausta.
Kad je i to završilo, poslijeratna Europa bila je na koljenima - nove mjere štednje, novo siromaštvo, nova neimaština.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
