Naš Titanik je udario u santu, a orkestar i dalje svira

Pročitajte i ovo Ne odustaje Netanyahu o rješenju s dvije države: Izrael će zadržati vojnu kontrolu nad palestinskim teritorijima Država je poželjan dužnik Građani pohrlili po državne trezorce: "To je dobra prilika"

I što se dogodi. Ništa. Dapače, krene propitivanje lika i djela spomenutih osoba, ali i sličnih poduzetnika. Tko su, kako su stekli prvi milijun, što voze, gdje žive i koliko su platili porez. Nisam niti ću ikada biti nečiji odvjetnik pa ni spomenutog dvojca ili hrvatskih poduzetnika, da ne kažem tajkuna… Je li patent ministar ili sin uspješnijeg oca prozvan govoriti da smo na rubu provalije. Pa sigurno više od mene, nekog političara ili sindikalnog lidera.

A zašto. Svako jutro njih dvojica i slični njima probude se znajući da dan moraju završiti tako da osiguraju plaće za nekoliko tisuća zaposlenih, da državi plate poreze i doprinose, e da, i krizne poreze. Ako ništa onda zbog toga takve poruke treba shvatiti kao ozbiljno upozorenje. Da u Francuskoj ili Njemačkoj poduzetnici tako počnu vapiti, francuski predsjednik ili njemačka kancelarka pozvali bi ih i pitali što treba učiniti da im se pomgne. Što ne znači da su oni zagovornici krupnog kapitala ili da nisu socijalno osjetljivi.

Više se ne govori o pravima radnika

Živimo u vremenima kada se više, na žalost, ne govori o radničkim pravima. Danas se govori o tome da se sačuvaju radna mjesta pa, opet na žalost, s manje sindikalnih prava. Tako je to, no naš je problem što mnogi to nisu shvatili. Na zapadu oko toga nije bilo problema i velikih sporova, spašavalo se što se može. Prava su ostavljena za drugi put.

Da pojasnim, nisam socijalno neosjetljiv, no što će mi pravo na topli obrok, prijevoz, godišnji, regres, božićnicu ako mi sve to poslodavac ne može isplatiti ili još gore ako zbog toga žrtvuje radna mjesta mojih kolega ili baš moje.

Mi smo pogodili Titanik, no naš orkestar i dalje svira, a gosti na prvoj najluksuznijoj palubi (političari i sindikalisti) očito misle da je sve to samo igra, da će nas spasiti netko drugi, da se nama potonuće ne može dogoditi. No najgore je što gosti s prve palube imaju šanse da prežive. I preživjet će, i svi ćemo preživjeti, ali će posljedice biti kobne.

Razlike će biti velike između bogate i siromašne Hrvatske, a zašto. Pa zato što nemamo državnike. Nekoga tko će doći pred građane i jasno reći da smo živjeli na kredit, a novca više nema. Da smo postali kao kokainski ovisnici kojima više nitko ne želi davati novac i traži od nas da se odviknemo od te ovisnosti života na kredit.

Nemamo državnika koji se neće bojati prosvjeda i štrajkova, a ne na samu najavu odmah ispuniti sve zahtjeve prosvjednika bez obzira koliko oni bili realni. Samo da se kupi mir, a zapravo se ukopavamo dublje u kaljužu iz koje ćemo teško izaći.

Pa zato imamo jednu od najvećih otkupnih cijena mlijeka u Europi. Jer se velikim švercerima i 'prijateljima' ne može stati na kraj. Onda se unište mali, a oni zapale traktor ili dva i opet plaćamo socijalni mir.

Nemamo državnike, ali imamo populiste

A pšenica. Pa nikome nije bilo zanimljivo vidjeti 200 šlepera kako u dva dana prazne silose i nikome to nije bilo čudno. Sada se svi križaju i pitaju kako je to moguće, a nitko ne pita logično pitanje. Čiji su to kamioni i kamo je pšenica otišla. Ipak nisu klamerice u pitanju. I tako, između ostalog, imamo najveću otkupnu cijenu pšenice. A zašto, pa zato što kupujemo socijalni mir.

Nemamo državnika, ali imamo populiste jer svako mjesto treba imati primjerice sud ili bolnicu. A cijena, pa krpanje sustava iz godine u godinu. Sve je tako jednostvano. Nismo svi jednaki, ali država nam treba dati jednaku šansu. Onima koji nemaju, treba pomoći, a ostali trebaju plaćati.

Tako smo došli u situaciju da milijun radnika u privatnom sektoru danas mora plaćati i 'prehraniti' ostatak Hrvatske. Pitanje je do kada taj žilavi dio Hrvatske to sve može financirati.

Vlada je na žalost prokockala osam mjeseci, a da ništa strateški nije učinila. Spašavali su golu kožu uvođenjem poreza i krpanjem istoga. Plaće i mirovine se isplaćuju, no to je trčanje na mjestu, bolje reći u blatu. Nije još kasno, samo treba imati hrabrosti i primjerice na 4 godine zalediti rast plaća i mirovina, suspendirati sve kolektivne ugovore, natjerati tvrtke da dobit reinvestiraju, a ne izvlače iz Hrvatske i još ima šanse.

No pitanje je ima li hrabrosti. Ako je neće biti, samo će jedan dan doći striček u crnom odijelu, ugasiti svjetlo u sobi i reći: 'Party je gotov'.