'Laserom smo obasjali Lunohod 1 i ostali prilično iznenađeni snagom njegove refleksije', kaže Tom Murphy sa Sveučilišta u San Diegu, koji je bio na čelu tima koji je starog robota ponovno stavio u pogon. 'Lunohod 1 govori jasno i glasno'.
Gotovo zaboravljen uslijed 'blaga' skupljenih tijekom svemirske utrke razdoblja Apolla, Lunohod 1 je bio jedan od najvećih sovjetskih uspjeha na području istraživanja Mjeseca.
Magazin Time je 1970. detaljno opisao njegovo povijesno aluniranje: 'Tri sata nakon što je stigao do Mjeseca na najnovijoj ruskoj Mjesečevoj sondi Luna 17, Lunohod 1 (doslovno: Mjesečev hodač) oborio je jednu od dvije rampe matičnog broda i krenuo naprijed… čineći tako prvi veliki korak za robote na nekom drugom nebeskom tijelu'.
Rover na daljinsko upravljanje proputovao je gotovo 12 kilometara tijekom 11 mjeseci lutanja Mjesecom, šaljući na Zemlju tisuće TV-snimki i stotine panorama Mjeseca u visokoj rezoluciji. Također je prikupio i analizirao Mjesečevo tlo na 500 različitih lokacija.
I tada je Lunohod 1 izgubljen – sve do prošlog mjeseca, kada ga je nanovo otkrio NASA-in Lunar Reconnaissance Orbiter (LRO).
Murphy i njegov tim su 22. travnja poslali laserski impuls iz 3,5-metarskog teleskopa iz Opservatorija Apache Point u Novom Meksiku, ciljajući koordinate koje im je poslao LRO. Laser retroreflektor na Lunohodu 1 presreo je zraku i na Zemlju vratio jasni signal.
'Iz prvog smo pokušaja od Lunohoda 1 dobili 2.000 fotona. Nakon gotovo 40 godina tišine, ovaj rover ima puno toga za reći', kaže Murphy.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih astronauti iz misija Apollo su na Mjesecu postavili tri retroflektora koji su omogućavali precizno, lasersko praćenje Mjesečeve orbite. Zahvaljujući četvrtom reflektoru na Lunohodu 2, blizancu Lunohoda 1, koji je spušten na Mjesec 1973. godine, ta su 'ogledala' jedini znanstveni pokus Apolla koji još uvijek radi.
Eric Silverberg, sada umirovljeni znanstvenik sa Sveučilišta u Teksasu , bio je zadužen za lasersko praćenje Mjeseca na Opservatoriju McDonald od 1969. do 1982. 'Tijekom tog vremena', prisjeća se, 'uspješno smo pratili sva tri Apollo reflektora, ali i onaj s Lunohoda 2. Pokušali smo pronaći i peti, s Lunohoda 1, ali smo jedini mogući, ali ne i potvrđeni 'susret', imali 31. prosinca 1970. Zbog toga što nismo znali njegovu točnu lokaciju, ali i zbog brzog ritma programa Apollo, na kraju smo i izgubili interes za Lunohod 1'.
'Kad sam pročitao da je Tom Murphy otkrio izgubljeni rover, bio sam i iznenađen, ali i oduševljen', kaže Silverberg.
Murphy ispočetka nije mogao vjerovati onome što vidi. 'Signal je bio toliko jak da sam pomislio kako se naš detektor pokvario. Očekivao bih da je roverov reflektor oslabio tijekom vremena, pa sam pomislio da nešto nije u redu', kaže.
'No, ovaj je reflektor čak dovoljno snažan da Mjesečeva mjerenja možemo primati i usred bijela dana – a to su prva takva mjerenja u čitavoj povijesti ovog eksperimenta', kaže Murphy.
'Činjenica da je refleksija s Lunohoda 1 snažnija nego kod njegovog blizanca pomalo zbunjuje. To bi moglo pomoći u objašnjavanju razloga zbog kojih su svi ostali reflektori slabiji nego u prvom desetljeću rada', kaže Silverberg.
S nanovo oživljenim Lunohodom 1, studija laserskog praćenja Mjeseca po prvi put može raditi i na 'punom gasu'. Znanstvenicima su ta mjerenja dragocjena u pokušaju dokazivanja ili obaranja Einsteinove gravitacijske teorije.
<i>Lunohod 1</i> je bio jedan od najvećih sovjetskih uspjeha na području istraživanja Mjeseca 'Naš teleskop sa Zemlje pošalje laserski impuls na Mjesec i pobudi reflektore. Zbog toga jer su sastavljeni od kubičnih prizmi odrezanih bridova, šalju puls natrag, točno na mjesto odakle je došao. I mi dobivamo povratne fotone u najvećoj mogućoj količini', kaže Murphy.
Vrijeme da odlazak i povratak impulsa pomaže u preciznom utvrđivanju udaljenosti od Zemlje do Mjeseca. S ponovljenim mjerenjima, tijekom mjeseci i godina, znanstvenici mogu pratiti Mjesečevu orbitu s milimetarskom preciznošću.
Einsteinova gravitacijska teorija (Opća teorija relativnosti) kaže da masa i energija masivnih objekata, kao što je Sunce, zakrivljuje prostor, a to zakrivljenje 'govori' objektima oko masivnog tijela kako se trebaju kretati. Zbog tog zakrivljenja Zemlja i Mjesec 'padaju' prema Suncu.
Mjerenjem Mjesečevog pada kroz zakrivljeno vrijeme-prostor, Apache Point Observatory Lunar Laser-ranging Operation – ili skraćeno APOLLO – možda može pronaći pukotinu u velikoj Einsteinovoj teoriji.
Do sada su Mjesečeva mjerenja išla u prilog Einsteinu. No, čudnovati stari rover, mogao bi na čitav slučaj baciti novo svjetlo, ili ga barem reflektirati.
