Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kiša na prozoru, Bandić u pritvoru, predsjednički kandidati u naletu, branitelji u prosvjedu, stečajni upravitelji u matematici, proračun na respiratoru, institucije na moralnom izdisaju, sveopća propast, depresija i beznađe, i onda iznenada, iz čistog mira, stiže mi sinoć e-mail sljedećeg sadržaja:


Poštovani g.Šalković

Vezani članci Slika nije dostupna Nisam hejter, kontraš, nisam revolucionar, samo imam zdravu pamet Slika nije dostupna 'Odozgora promatra cirkus koji je ostavila iza sebe, i samo se slatko smije'

Ministarstvo kulture Vam želi dati Vaš novac. Po evidenciji posudbi Vaših knjiga u knjižnicama, Vi ostvarujete pravo na naknadu, kao jedan od najposuđivanijih autora. Molimo Vas broj žiro računa, da Vam uplatimo novac.

Kako je to moguće?

Kako je moguće da ti u ovoj državi na račun sleti novac na koji nisi računao? Kako je moguće da odjednom, iz čistog mira, tvoj rad postaje vrednovan i netko ti nešto želi platiti, bez da si ga uopće to zatražio?

Kako je to moguće, u državi u kojoj više nitko ne vjeruje nikome?

Državi kojoj ja ne vjerujem nikome.

Ne vjerujem u pravosuđe, jer mi žalba na neosnovano naplaćen, nepostojeći porez koji sam morao platiti u ime pogreške nekog tulipana iz porezne uprave, kada mi ta žalba čami netaknuta na Upravnom sudu već skoro četiri gladne godine, bez da se itko sjeti uhvatiti tog predmeta. A ja veze kopati neću.

Ne vjerujem u zdravstveni sustav, u kojem se godinu dana čeka na red za vađenje zanoktice.

Ne vjerujem u gradsko poglavarstvo, gnjilu lubenicu iz koje se razni rođaci i kumovi, čim se lubenica malo pritisne, u vidu crnih koštica katapultiraju ravno u Remetinec.

Ne vjerujem predsjedničkim kandidatima koji laprdaju o pravednosti, o gospodarskom i moralnom ozdravljenju društva, a fućka im se za društvo.

Ne vjerujem Vladi, ne vjerujem Saboru, u kojima se razna povjerenstva natječu tko će kome spasiti dupe u općoj grabeži i suludom mjerenju dužina spolnih organa.

Kolumne Hrvoja Šalkovića

Ne vjerujem nogometnom, niti bilo kojem drugom sportskom savezu, bulumenti karijerista koji broje pare od provizija na transfere, i živo im se fućka kuda putuje hrvatski sport.

Ne vjerujem kulturnjacima, vijećima kazališta koji gledaju kako mrknuti koju kunu u ime putnih troškova, književnim nakladnicima koji se grebu za dotacije i subvencije.

Ne vjerujem estradi, nakupini ego tripa koja bi prodala guzu za frtalj naslovnice žutih novina.

Ne vjerujem prometnoj policiji, kod koje se još uvijek mrtav pijan, zaustavljen na prolazu kroz crveno svjetlo možeš izvući uz pedeset kuna mita, samo ako opališ dobru priču.

Ne vjerujem momcima iz Uskoka, jer ne trpaju krupne ribe u buksu kada su krupne ribe krive, nego kada dobiju mig odozgora, u ime dobrog tajminga.

Ne vjerujem dežurnim aktivistima, civilnim udrugama, žestokim hipsterskim prosvjednicima, ne vjerujem im, jer ispada da je svrha svih njihovih prosvjeda postojanje njih samih.

Ne vjerujem da će mi itko pomoći, zaštiti me, istjerati pravdu, omogućiti da se osjećam kao čovjek jednakih šansi. Ne vjerujem u poštene javne natječaje, u društvo u kojem na pošten način pobjeđuju najsposobniji i najpametniji, a zli, kvarni, glasni i bezobrazni ostaju u zapećku.

Ne vjerujem u ništa od toga, i onda odjednom, iz čistog mira, dobivam e-mail od Ministarstva u kojem me obavještavaju kako mi žele uplatiti novac u ime mojeg rada.

I onda iznova, po ne znam koji put, naivna budala od četrdeset i jedne godine, onda ta naivna budala dobije nadu, i barem na jedan dan počne ponovo vjerovati.

Ponovo počne vjerovati u svjetlo na kraju tunela, u nove mlade ljude koji će pomesti sve te rukovodeće prdonje, u mlade filmaše, glazbenike, pisce, mlade start upere sa silom svježih ideja i projekata, u neke nove generacije koje neće podrazumijevati da je 'normalno da gradonačelnik krade malo, ali nije normalno da krade puno', u državu koja će te zaštititi, istjerati pravdu, omogućiti ti da se osjećaš kao čovjek jednakih šansi, državu koja će omogućiti da pobjeđuju najsposobniji i najpametniji.

I zaista u to vjerujem. Uvijek to negdje tinja u meni, i kada pišem najcrnje kolumne.

Nema te crne vijesti TV Dnevnika koja će mi tu svijetlu vjeru do kraja izbiti iz pluća.

I ne smije, jer inače je gotovo sa mnom.

Inače je gotovo sa svima nama.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook