Nadmoć u ljudstvu i vojnoj tehnici znači veliku prednost u ratu, ali ne nužno i preduvjet za sigurnu pobjedu. Rusi su to otkrili na vrlo bolan način u periodu između 1939. i 1940. Riječ je o Zimskom ratu, odnosno invaziji Rusije na Finsku, koja je počela upravo na današnji dan 1939. godine.


Od kraja studenoga 1939. godine pa sve do veljače 1940., u potpunosti brojčano inferiorni Finci čitali su kudikamo nadmoćnijoj ruskoj vojsci lekciju za lekcijom, nizali pobjede i odbijali napade. Zimski rat nešto je, s čim se Finci i dan danas ponose, iako su ga u konačnici izgubili.

Vezani članci Koronavirus u Finskoj Broj zaraženih raste i na sjeveru Europe, nikad više oboljelih u Finskoj: "Situacija se pogoršava, razmatramo nove mjere" Luda Rusija Putin je mačji kašalj, objavljeni pravi razlozi zbog kojih se ljudi zapravo boje Rusije

Bio je to rat između, slobodno to možemo reći, Davida i Golijata, rat u kojem je miš umalo progutao slona. Zašto takva usporedba? Možda u činjenici da su Rusi 30. studenog 1939. godine u invaziju na Finsku krenuli s triput brojnijim ljudstvom, 30 puta više zrakoplova i 100 puta više tenkova nego Finci.

Brojke koje tome govore u prilog, čine se pomalo nestvarno i svatko tko ih vidi, pomislio bi da bi taj rat trajao par dana, a ne tri i pol mjeseca. Sovjeti su napali s ukupno 998.100 vojnika (gotovo četvrtina populacije Finske u to doba), nasuprot između 240.000 i 340.000 finskih vojnika. Nadalje, sovjeti su na raspolaganju imali 3880 aviona, a Finci svega 114. Konačno, Finci su se sovjetskoj sili od između 2514 do 6541 tenkova odupirali s tek 32 tenka!

Malo prednosti, protiv čitavog niza slabosti

U ratu koji je trajao 105 dana, Finci su pokazali apsolutnu hrabrost te uporno nanosili izrazito teške gubitke sovjetskoj vojsci. Kad je rat izbio, Finska vojska bila je brojčano mala, no njezini vojnici bili su uvježbani na takav način da korite teren u svoju korist. Bili su uvježbani za šumsku i borbu u zimskim uvjetima, pogotovo njihove jedinice na skijama. Svoju zemlju su jako dobro poznavali i tu činjenicu su koristili maksimalno, uz to što su bili izrazito pokretljivi. Za ostalo se pobrinuo patriotizam i želja Finaca da se odupru sovjetskoj okupaciji u borbi.

Rusi su imali i još jednu veliku slabost, a ta je bila rigidnost zapovjedne linije, koja je išla do te mjere da časnici na terenu nisu donosili odluke bez odobrenja svojih nadređenih zapovjednika, koji su onda zauzvrat morali i sami dobiti dozvolu od svojih političkih komesara, što je rezultiralo velikim kašnjenjima u donošenju ključnih odluka na terenu. Zbog toga, ali i zbog zime koja je baš 1939. na 1940. bila posebno jaka u Finskoj, se ta ogromna vojska kretala izrazito sporo. I povrh toga, sovjetska vojska nije bila pripremljena za zimske uvjete rata, od vojnika, koji nisu imali bijela kamuflažna i topla odijela, do vozila, koja su se redovito smrzavala na terenu.

Zbog činjenice da je rusko-finska granica duga 960 kilometara i da je u velikom dijelu teška ili nemoguća za prelazak, Rusi su bili primorani započinjati borbe na uskim frontama, a Finci, koji su zauzvrat jako dobro poznavali svoj teren, već su unaprijed imali ideju na kojim mjestima će Rusi prelaziti pa bi ih tamo i dočekali. Isto tako, dani su zimi u Finskoj iznimno kratki pa zrakoplovstvo sovjetskoj vojsci nije moglo stalno pomagati, a kad je i pomagalo, trpjeli su velike gubitke, ukupno oko 800 zrakoplova tijekom tog rata, odnosno preko 25 posto svoje ukupne flote korištene u ratu.

Opjevani Karelian Isthmus

Finci su se branili na području između jezera Ladoga i Finskog zaljeva na Baltiku, koje se još zove i Karelian Isthmus te su sve karte položili u obranu tog područja i uspostavili takozvanu Mannerheimovu liniju, nazvanu po njihovom tadašnjem vrhovnom zapovjedniku, Karlu Gustafu Emilu Mannerheimu. Od početka rata, 30. studenoga 1939. pa sve do kraja te godine, Finci su nizali pobjede protiv Rusa, a do sredine prosinca, Rusi su bili zaustavljeni na svim područjima duž fronte.

NAPAD KOJI JE PROMIJENIO TIJEK RATA 'Sirena', vatreni cresscendo i Operacija Uran

Mannerheima je brinula i činjenica što je cijena finskog uspjeha bila iskorištenost već 50 posoto rezervi u ljudstvu samo u toj fazi rata, no ipak su 27. prosinca odlučili napraviti protuofenzivu, koja je trajala tri dana. Ona je propala, jer Rusi su se predobro ukopali, a Finci jednostavno nisu imali iskustva u vođenju velikih, kampanjskih ofenziva. Na samom kraju 1939. godine, nastupio je takmac na terenu.

U siječnju 1940. godine nije se dogodila niti jedna značajnija vojna operacija, no Finci su usavršili taktiku iznenadnih i brzih napada na ruske konvoje, koji su se morali držati ceste pa bi ih Finci zaobišli i napali s boka i leđa, efektivno im uskrativši prostor za povlačenje ili bijeg. Jedina veća bitka koja se dogodila u siječnju bila je kod Summosalmija i u njoj su Finci odnijeli pobjedu, što je značilo puno za njihov moral.

Fince je svladala iscrpljenost, a ne troma ruska ofenziva

S druge strane, spora ruska vojska još se 26. prosinca 1939. pripremala na veliku ofenzivu i stvaranje nove fronte, no to se dogodilo tek 1. veljače 1940., kad su Rusi i započeli sa svojom protuofenzivom. Toj protuofenzivi prethodilo je artiljerijsko granatiranje finskih položaja, koje je do 15. siječnja postalo vrlo sistematično duž čitave bojišnice na Karelian Isthmusu. Rusi su pritom imali i jednu veliku prednost - domet, jer finski topovi nisu mogli dobaciti do ruske artiljerije te ih tako pokušati neutralizirati. Povrh toga, dobivali su precizne koordinate i iz zraka, gdje je rusko zrakoplovstvo bilo u potpuno dominantnom položaju.

Rusi su do 1. veljače sporo, ali uspješno naučili brojne lekcije koje im je malobrojna finska vojska održala. Tenkovi više nisu operirali odvojeno od pješaštva, već su se formirale linije pješaštva iza njih, efektivno ih štiteći od otvorene vatre iz bunkera. Finska obrambena taktika bila bi napustiti bunkere preko dana i vraćati se noću, kako bi ih pokrpali, obnovili i nastavili borbu, no to je bilo iscrpljujuće za njihovu vojsku i dugoročno neodrživo.

Ironija za kraj

Rusi su 11. veljače napokon probili Mannerheimovu liniju kod Summe, što je bila prekretnica tog rata za njih. Rusi su jednostavno fizički iscrpili finske postrojbe. Do 17. veljače preživjeli Finci iz bitke kod Summe povukli su se s Mannerheimove linije, a 25. veljače, finska je vojska pokušala izvesti još jedan protunapad, zajedno s 15 svojih preostalih tenkova. Ironično, sami finski vojnici su se uspaničili na terenu, jer nisu znali da njihova vojska još uvijek ima tenkove pa su ih napali, misleći sa du ruski. Njihov protunapad je propao, a Rusi su, počeni ranijim iskustvom, sada oprezno, ali sigurno napredovali.

Do 13. ožujka, finska vojska se već u potpunosti povlačila s bojišta, u potpunosti iscrpljena, no Rusi ih nisu proganjali, i zbog činjenice da su imali posve svježe razvijeno poštovanje prema njihovim snalažljivim i vrlo ubojitim vojnicima.

Istog 13. ožujka u Moskvi je potpisan i mirovni ugovor, a Finci su se njime odrekli područja Karelian Isthmusa, dok su Rusi zauzvrat evakuirali se iz područja oko Petsama. Josef Staljin je dobio svoju pobjedu, ali je cijena bila porazna.

Značajan je, u tom smislu bio odgovor jednog ruskog generala o osvojenom području u Zimskom ratu protiv Finske. "Osvojili smo dovoljno područja da tek možemo pokopati sve svoje poginule vojnike", rekao je isti general.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook