Paolo Campolo je 55-godišnji financijski analitičar, talijan sa švicarskim državljanstvom. Živi u Crans Montani sa svojom partnericom i 17-godišnjom kćeri. Miran život, isprekidan skijanjem, školom i večerima provedenim s prijateljima. Sve do Stare godine.
Paolo je bio jedan od prvih koji je stigao u klub "Le Constellation". Jedan od prvih svjedoka požara koji je zabavu pretvorio u tragediju. Nije ga paralizirao strah, pa je ušao. Spasio je mnoge ljude, ali nažalost i izvlačio tijela onih koji su poginuli.
Paolo je bio kod kuće kad ga je nazvala kćer koja je kasnila na taj doček - što joj izgledno i spasilo život - i rekla mu: "Tata, dogodio se masakr, požar i mnogo je ozlijeđenih!"
"Odmah sam pojurio na ulicu s aparatom za gašenje požara kad me Paolina pozvala. Ti plamenovi više nisu bili tako visoki, ali posvuda se dizao gusti, crni dim. Izgaranje je bilo vrlo brzo, silovito i trajalo je samo nekoliko minuta. Onda je prestalo. Ali unutra više nije bilo kisika. I to je uzrokovalo masovnu smrt", ispričao je Paolo za talijanski Ilmessaggero.
Kćerin dečko uspio se nekako sam spasiti, no trenutno je u teškom stanju u bolnici. Paolo je pokušavao ući unutra jer vatrogasci još nisu došli. Uz pomoć nekog stranca uspio je iščupati jedan prozor i ući unutra.
"Reći ću vam samo da je nekoliko tijela palo na nas. Bili su živi, ali izgorjeli. Neki su bili pri svijesti, drugi ne. Dozivali su upomoć na raznim jezicima, uključujući talijanski. Bili su vrlo mladi. To mjesto bilo je okupljalište u Cransu, koje su uglavnom posjećivali maloljetnici", kazao je Paolo, pa nastavio: "Nisam razmišljao o boli, dimu, riziku. Izvukao sam dječake golim rukama. Jednog za drugim. Bili su živi, ali ozlijeđeni, neki teško, i pijani. S onim drugim čovjekom koji je postao prvi interventni, izvukli smo ih i ostavili na tlu, na okupljalištu ispred kluba. Stalno su vrištali. Mislio sam samo na jedno: mogli bi biti moja djeca."
Paolo je pohvalio rekaciju lokalne zajednice koja je smjesta došla u pomoć, osobito susjedni klubovi i barovi koji su zbrinjavali ozlijeđene. Na pitanje što mu je bilo najteže Paolo je potresen odgovorio.
"Pogledi. Jasni očaj onih koji znaju da umiru. Opečeni ljudi koji te gledaju i mole te da ih ne ostaviš tamo. To je nešto što nikad neću zaboraviti."
Paolo je sada hospitaliziran u Sionu zbog trovanja. Njegova kći je neozlijeđena. Njezin dečko se bori za život u Baselu.
