Snimke iz Konga koje je Provjerenom donio Zoran Marinović toliko su potresne i uznemirujuće jer pokazuju koliko malo ondje vrijedi ljudski život, čak i onaj najneviniji – dječji.

Galerija


Zbog nestašice hrane roditelji djecu ostavljaju na ulici, prepuštene sebi. Uglavnom je riječ o dječacima od 5 do 15 godina, koji su potom prisiljeni krasti i otimati kako bi preživjeli. Zovu ih Maibobo, djeca ulice, a život im se sastoji od snifanja ljepila, tučnjave i silovanja. Toliko su svima njihovi životi beznačajni da ih jedva tko primjećuje.

Vezani članci Ljiljana Cerovečki (Foto: Dnevnik.hr) - 3 Sudbina koja slama srca: Živi u kući čiji su zidovi žbukani sijenom i blatom. Jedino što ima je osjećaj srama zbog onoga što nema Stipe na putu sestri Dragici (Foto: Provjereno) - 2 Kako je jedna reportaža o beskućnicama promijenila život vozaču ZET-ova autobusa: "Zagrlili smo se i počeli plakati"

Većina ih skonča ili preranom smrću ili na mjestu koje je doslovno pakao na zemlji, u zatvoru u kojem zbog gladi ljudi jedu zemlju.

"Nisam mogao ići u školu i bio sam na ulici. Jedne večeri vratio sam se i našao zaključana vrata kuće. Tata mi više nije dao da uđem. Roditelji su me ostavili jer nije bilo hrane za sve", priča dječak Songo.

"Nisam sretan jer živim na ulici. Stalno tražimo hranu, a i moramo se tući s drugima jer nam žele uzeti ono što skupimo. Život na ulici jako je težak", kaže Rowanza.

Ulica je njihova kuća. Kartoni su im kreveti, a pokrivači jutene vreće. Oni su Maibobo – djeca ulice.

Djevojčice Takuwa i Emma kažu kako nisu odabrale život na cesti, ali sudbina je htjela da budu tu.

"Imale smo roditelje, ali nije bilo dovoljno hrane, pa su nas ostavili na ulici. Jednom sam se vratila kući, ali nije bilo hrane... Bolje mi je na ulici", kaže Emma.

Desetak tisuća njih životari na pločnicima grada Gome u istočnom Kongu. Snalaze se kako znaju. Uglavnom su to dječaci starosti između 5 i 15 godina. Djevojčice, pak, po nepisanom uličnom pravilu, imaju muškog zaštitnika. Hranu isprose ili kradu i otimaju. Vlada zakon jačeg, snalažljivijeg.

"Policija nas tuče na ulici. Istuku nas, uzmu nam hranu, a i novac kad isprosimo nešto. Nekad nam uzmu i vreće u kojima spavamo", kaže Songo.

Omamljeni od snifanja ljepila, čekaju da prođe mrak.

"Imali smo problema jer su neki krali. Neki ne kradu, ali im je život bio jako težak kod kuće. Dođemo na ulicu, ali tu nemamo što jesti. Možda nađem nekoga tko bi mi pomogao, da krenem u školu, da mi jesti i odjeću. Uz Božju pomoć moglo bi mi biti malo bolje", smatra Rowanza.

Beznačajni životi

Tisuće Maibobo djece u Gomi rode se, žive i umiru, a da u svom kratkom životu nisu osjetili što znači imati dom ili bar neki trenutak sreće. Jedino što imaju jest karton na kojem spavaju i komadić slobodnog neba. Njihovi životi ovdje su toliko beznačajni da nakon smrti, koja je toliko česta i nasilna, policija ne napravi čak ni zapisnik.

Slika je to bijede i nasilja u zemlji rastrganoj sukobima, istodobno enormno bogatoj prirodnim resursima. No o ovoj djeci, koja roditelje nemaju ili su ih otjerali zbog siromaštva, ne skrbi se gotovo nitko.

Ironično, jedno od improviziranih skloništa nalazi se tik do gradske općine. Tamo ih posjećuje Miryam, koju od milja zovu "mama Afrika".

"Ima ih mnogo. Ovo nisu sva djeca koja žive na ulici, ima ih posvuda po gradu. Veliki je problem što nikoga nije briga za ovu djecu i nitko čak ne osjeća milost prema njima. Kao što vidite, još su jako mali. Da bar ima više ljudi koji su milostivi i da posvoje nekog od njih, poneki problem mogao bi biti riješen", priča Miryam.

Ujedinjeni narodi, iako su u gradu, kaže – ne pomažu. Ona se trudi osigurati im hrane i novca koliko može. No svjesna je da je problem prevelik da bi ga sama riješila.

"Ako ostanu na ulici, onda nemaju budućnosti. Postat će banditi. Svi banditi su isto kao mali ostali na ulici. Onda se počnu drogirati, krasti i silovati. Jako su loši. Ali maleni, ako se obrazuju, onda imaju šansu izvući se", uvjerena je Miryam.

Zatvor iz najgore noćne more

Dio te nesretne djece koji se oda kriminalu vjerojatno će završiti u centralnom zatvoru Bukavu, mjestu iz najgore noćne more.

"Imate ćelija u kojima je do 80 zatvorenika, a koje su male kao i ova ovdje. Spavaju na betonskom podu cijelu noć, a zatvaraju ih u ćelije od 17 sati do jutra. Unutra su natiskani. I to je njihova svakodnevica. Spavati na podu, svaki dan. Nema toaleta, moraju se snaći do jutra. Isto tako, nema prozora za svježi zrak“, kaže Abe Adrain, volonter i svećenik.

Velik je problem, kaže, što ne dobivaju hranu, a kada je i dobiju, ne bude je dovoljno.

"Na mjesec dobijemo oko 1000 kilograma hrane za 250 zatvorenika. Sada imam hrane za šest dana u mjesecu. Za ostale dane moramo se snaći. Ovdje zatvorenici umiru zbog gladi jer količina hrane koju dobiju je zaista jako mala", objašnjava Abe.

Svećenik im je često jedina veza s vanjskim svijetom. On im pomaže oko hrane, vode, ogrjeva.

Zatvorskog osoblja praktički nema. Vojska čuva izvana, a unutra – kako im Bog da.

"Spavamo vrlo teško jer smo jako natiskani. Ima nas 80 u ćeliji. Kad spavate, ne možete se micati jer je previše ljudi, morate spavati kako jeste... Ali glad, nadasve, umrijet ćemo svi od gladi“, kaže Embawati.

"Došli smo čak do toga da jedemo zemlju kad ne jedemo četiri dana... Ljudi padaju od gladi. Ovdje možete vidjeti ljude koji su padali od gladi i koji su jeli zemlju i nadali se da će se sutra probuditi", kaže Gillen.

Jedan bombon u stanju je izazvati obračun

Žive od dana do dana. Od šake brašna do šake brašna. Jedan bombon u stanju je izazvati obračun. To se i dogodilo pred našom kamerom, nakon što je svećenik donio slatkiš. Iscrpljeni i gladni, učinili bi sve za malo šećera.

"Velik je problem i što su žene u istom dijelu zatvora s muškarcima, samo ih jedna vrata dijele od muškog dijela. I to što su pomiješane s muškarcima stvara nam puno problema. Ali i one imaju problem s hranom, nemaju hrane. Nemaju ni madrace, ali bar imaju toalet", kaže Abe.

Maltretiranje zatvorenica još je jedan problem koji se nastoji riješiti. Potreban je poseban ulaz da se razdvoje od muškaraca. A tko zna kada će to doći na red, kad nema ni najosnovnijeg.

"Živimo u teškim uvjetima. Sve nam nedostaje, ničega nema, ni hrane, ni vode. Kad imamo hranu, nemamo lonce da je skuhamo. I kreveti su slomljeni. Spavamo na zemlji jer nemamo madrace. Tu sam zatvorena, a nisam bila na ispitivanju. Najviše patim jer je teško čekati mjesecima na ispitivanje", objašnjava Emanuelle.

Odvjetnici su skupi i nema ih dovoljno, pa mnogi od zatvorenika čekaju i leže – neosuđeni.

"Došla sam iz Bakirija. Bila sam udana za muža koji je imao dvije žene. Optužili su me da sam vračala i ubila dijete druge žene. Ono je umrlo. Optužili su me za to i ovdje zatvorili. Bila sam u drugom mjesecu trudnoće i ovdje sam rodila", objašnjava Emanuelle.

"Život ovdje je muka. Nemamo što jesti ni piti, ni gdje spavati. Ovo je pakao. Samo želim otići odavde", kaže Marie.

Otići iz zatvora, ali i zemlje – želja je mnogih. Jer u krvavoj spirali sukoba, u Kongu je posljednjih desetljeća ubijeno više od pet milijuna ljudi. Stotine tisuća su raseljene. Od bogatih zaliha zlata, sirovina i minerala većina građana nije imala ništa. Osuđeni su – od ulice do zatvora, od najmlađih do starijih – na borbu za komad kruha.