Donald Trump prozvao se predsjednikom Europe: "Imamo posla s mafijaškim šefom"

Američki predsjednik Donald Trump prisvojio je titulu tijekom jedne od svojih nedavnih improviziranih sesija u Ovalnom uredu, tvrdeći da ga čelnici EU-a nazivaju "predsjednikom Europe".

tri vijesti o kojima se priča Stručnjaci upozoravaju Težak slučaj trovanja: Umrla jedna osoba, nekoliko ljudi završilo s oštećenjem jetre, među njima i djeca sramotan incident Muškarac gazio ruže koje simboliziraju ubijene žene u Hrvatskoj, otkriveno tko je on Traje potraga Razbojnik hara Trešnjevkom: U pola sata napao dvojicu muškaraca, a na meti su mu bile ove stvari

Komentar je izazvao podsmijeh u Bruxellesu, gdje su dužnosnici uvjeravali Politico da nitko koga poznaju nikada nije tako oslovio Trumpa. Ali također je prikazao neugodnu stvarnost: čelnici EU-a zapravo su ponudili predsjedniku SAD-a mjesto na čelu svog stola.

Od samita NATO-a u lipnju, kada je Trump otkrio tekstualnu poruku u kojoj ga je glavni tajnik NATO-a Mark Rutte nazvao "taticom", do trgovinskog sporazuma između EU-a i SAD-a potpisanog u Škotskoj gdje su čelnici EU-a pristali na dogovor koji toliko naginje u korist Washingtona da je nalikovao predaji, čini se da Trump ima pravo.

Nikada od stvaranja EU-a američki predsjednik nije imao toliko izravan utjecaj na europske poslove. I nikada se čelnici 27 zemalja EU-a nisu činili toliko spremnima, čak i očajnima, istaknuti američkog predsjednika kao autoritet koji treba hvaliti, nagovarati, lobirati, udvarati mu se, ali nikada mu otvoreno proturječiti.

U neslužbenim brifinzima dužnosnici EU-a svoju odanost Trumpu predstavljaju kao nužnu taktiku kako bi ga zadržali angažiranim u pitanjima europske sigurnosti i budućnosti Ukrajine. No, nema naznaka da europski čelnici, nakon što su navodno učinili sve što je potrebno da zadrže SAD na svojoj strani, sada pokušavaju ponovno uspostaviti svoj autoritet.

Naprotiv, čini se da čelnici EU-a sada nude Trumpu ulogu u svojim poslovima, čak i kada je on nije tražio. Kada je skupina čelnika ovog ljeta otputovala u Washington kako bi pozvala Trumpa da izvrši pritisak na ruskog predsjednika Vladimira Putina (on ih je ignorirao), također su ga zamolili da uvjeri svog prijatelja, mađarskog premijera Viktora Orbána, da prestane blokirati eventualno članstvo Ukrajine u EU, prema izvješću Bloomberga.

Trump se uredno javio na telefon. I premda nema naznaka da je Orbán promijenio stav prema Ukrajini, činjenica da su se čelnici EU-a osjećali primoranima zatražiti od američkog predsjednika da riješi jedan od njihovih unutarnjih sukoba samo je dodatno učvrstila njegov status de facto europskog utjecajnog subjekta.

"Možda nikada neće biti predsjednik Europe, ali može biti njezin kum", rekao je jedan diplomat EU-a koji je, kao i drugi u ovom članku, govorio pod uvjetom anonimnosti. "Prikladna analogija je kriminalnija. Imamo posla s mafijaškim šefom koji vrši iznuđivački utjecaj na tvrtke koje navodno štiti."

Predaja Bruxellesa

Nije prošlo mnogo vremena otkako se EU mogla opisati kao trgovinski div i "regulatorna supersila" koja ulijeva poštovanje zahvaljujući svom ogromnom potrošačkom tržištu i pravnom dosegu. Čelnici EU-a hvalili su se "briselskim efektom", koji je prilagođavao ponašanje korporacija ili stranih vlada europskim pravnim standardima, čak i ako nisu bile članice bloka.

Anthony Gardner, bivši američki veleposlanik u EU-u, prisjeća se da je, kada je Washington pregovarao o trgovinskom sporazumu s EU-om poznatom kao Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo 2010-ih, SAD Europu smatrao ravnopravnim suparnikom.

"Od osnivanja EEZ-a [Europske ekonomske zajednice] stav Amerike bio je da želimo snažnu Europu", rekao je Gardner. "Imali smo mnogo nesuglasica s EU-om, posebno oko trgovine. Ali način da se s tim nosimo nije maltretiranje."

Od Trumpova ponovnog izbora čelnici EU-a iznimno su oprezni u načinu na koji govore o američkom predsjedniku, s dvjema naizgled dostupnim opcijama: šutnja ili pohvala.

"U ovom trenutku Estonija i mnoge europske zemlje podržavaju ono što Trump radi", rekao je estonski predsjednik Alar Karis u nedavnom intervjuu za Politico, misleći na napore američkog predsjednika da potakne Putina na mir s Ukrajinom. Ne treba zanemariti činjenicu da je Pentagon nedavno ukinuo financiranje sigurnosti za zemlje poput njegove i očekuje se da će nastaviti smanjenjem broja američkih vojnika tamo.

Među znalcima postalo je moderno uoči samita NATO-a u lipnju tvrditi da je američki predsjednik učinio uslugu Europi dovodeći u sumnju njegovu predanost vojnom savezu. Samo Trumpovim hladnim poljupcem, mislilo se, ova uspavana ljepotica od kontinenta će se "probuditi".

Što se tiče komentara Marka Ruttea o "tati" – koji je procurio iz privatne tekstualne poruke samog Trumpa i izazvao poniženje, Politico piše da je to bio pametan trik za apeliranje na ego američkog predsjednika.

Nažalost za čelnike EU-a, pretvaranje da Trump nekako ima na umu interese Europe i da prakticira strogu ljubav raspršilo se samo nekoliko mjeseci kasnije kada je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen potpisala trgovinski sporazum između EU-a i SAD-a u Turnberryju u Škotskoj. Taj put nije bilo prikrivanja prave prirode onoga što se dogodilo između Europe i SAD-a.

Vučji osmijesi Trumpovih velikana u Bijeloj kući, Stephena Millera i Howarda Lutnicka, na službenoj fotografiji prilikom potpisivanja ispričali su cijelu priču: Trump je postavio brutalne, ponižavajuće uvjete. Europa se efektivno predala.

Mnogi u Bruxellesu sporazum su protumačili na isti način.

"Nećete me čuti da koristim tu riječ [pregovori] kako bih opisala što se događalo između Europe i SAD-a", rekla je na nedavnoj panel-raspravi iskusna trgovinska pregovaračica EU-a Sabine Weyand.

Igra okrivljavanja

Dok se dužnosnici EU-a prilagođavaju, šok proteklih nekoliko mjeseci doveo je do međusobnog optuživanja: Je li krivnja za ovaj dvostruki udar podjarmljivanja na Europskoj komisiji ili na 27 šefova država i vlada EU-a?

Primamljivo je uputiti na Komisiju, koja, uostalom, ima isključivi mandat za pregovaranje o trgovinskim sporazumima u ime svih zemalja EU-a. U danima koji su prethodili Turnberryju, von der Leyen i njezin visoki trgovinski dužnosnik Šefčovič teoretski su mogli uzeti primjer Kine i uzvratiti na američku prijetnju od 15 posto carina vlastitim carinama. Doista, trgovinski arsenal EU-a u potpunosti je opskrbljen sredstvima za to, pa i putem instrumenta za borbu protiv prisile osmišljenog upravo za takve situacije.

Pravi arhitekti europskog ljeta poniženja su čelnici koji su uvjerili Komisiju da prihvati Trumpove zahtjeve, bez obzira na cijenu. "Ono što želim reći jest da su države članice pokazale nedostatak solidarnosti u ključnom trenutku", rekao je Anthony Gardner, bivši američki veleposlanik pri EU-u.

Posljedice ovog kolektivnog neuspjeha, upozorava, mogle bi odjekivati ​​godinama, ako ne i desetljećima: "Prva poruka ovdje je da je najučinkovitiji način da veliki trgovinski blokovi osvoje Europu nemilosrdno korištenje poluge za podjelu Europske unije. Druga poruka, koja možda nije u potpunosti uzeta u obzir: Države članice se možda pitaju: Čemu služi EU ako ne može pružiti štit trgovini?"

Isto vrijedi i za regulaciju: Trumpove ponovljene prijetnje carinama ako se blok usudi testirati njegovo strpljenje otkrivaju granice suvereniteta EU-a kada je u pitanju "briselski učinak". Dakle, bloku očajnički treba nova naracija o njegovoj ulozi na svjetskoj sceni.

Razlozi zašto su se čelnici EU-a odlučili predati, umjesto da se bore, jasni su. Izneseni su u nedavnom govoru Antónia Coste, koji kao predsjednik Europskog vijeća saziva čelnike EU-a na njihovim sastancima na vrhu. "Eskalacija napetosti s ključnim saveznikom oko carina, dok je naša istočna granica ugrožena, bila bi nerazuman rizik", rekao je Costa.

Što sad?

Ako je Europa već toliko toga prepustila Trumpu, je li cijeli blok osuđen na vazalstvo ili, kako su neki komentatori prorekli, na "stoljeće poniženja"? Moguće – iako se stoljeće čini kao dugo vrijeme.

Među hrpama smeća koje se pare, postoji nekoliko zelenih izdanaka. Naime: činjenica da ankete pokazuju da prosječni Europljanin želi čvršću, suvereniju Europu i krivi vođe, a ne EU za neuspjeh u bržem ispunjavanju mjerila poput Europske obrambene unije.

Sadašnji europski čelnici (uz nekoliko iznimaka, poput Dankinje Mette Frederiksen) možda su ujedinjeni u svom prihvaćanju Trumpa kao europskog kuma. Ali postoji jedna figura koja ih odbija osloboditi odgovornosti za neuspjeh u ostvarenju suverenije EU – bivši talijanski premijer i čelnik Europske središnje banke Mario Draghi.

Sedamdesetosmogodišnji autor Draghijeva izvješća, zbirke preporuka o tome kako se Europa može oporaviti s pomoću šatora, odbija tiho otići u mirovinu. Naprotiv, u jednom govoru za drugim podsjeća čelnike EU-a na to da su oni ti koji su tražili izvješće koje sada ignoriraju.

Govoreći prošlog mjeseca u Riminiju u Italiji, sažeo je izazov s kojim se suočava Stari svijet: "Kako bi se suočila s današnjim izazovima, Europska unija mora se transformirati iz gledatelja – ili u najboljem slučaju sporednog glumca – u protagonista."