Čovjek je najveći neprijatelj prirode, no jedan danski arhitekt želi to promijeniti. Nudi nastambu koja bi sjedinila čovjeka s okolišem i pružila mu udobnost i učinkovitost.


Planet Zemlja broji vrijeme u milijardama godina. Drveće je jedno od njezinih najvećih prirodnih postignuća, savršena živuća skulptura. Prva stabla pojavila su se na Zemlji prije više od 385 milijuna godina, a prvi homo sapiens se pojavio tek prije 200.000 godina. On je kroz povijest naučio koristiti drveće za preživljavanje, izgradnju nastambi, proizvodnju papira i mnogih drugih predmeta, koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

Vezani članci Janko Popović Volarić (Foto: Nova TV) Janko ležernim izdanjem očarao obožavateljice: "Čudno te vidjeti bez odijela, ali svejedno si lijep" Slika nije dostupna POTPUNO SAM Nevjerojatna priča o preživljavanju 3-godišnjeg dječaka

Čovjek danas nemilosrdno iskorištava i uništava cijele šume, nerjetko postaju žrtvom divlje urbanizacije. Osim što u procesu urbanizacije strada drveće, to znači uništenje prirodnog staništa mnogih vrsta, pa i nestanak mnogih od njih. 

Simbioza, a ne pokolj

Danski arhitekt Konrad Wojcnik smatra kako to ne predstavlja nikakvu simbiozu s prirodom te je došao na ideju kako dizajnirati nastambu, koja bi predstavljala upravo to, pomirbu čovjeka i prirode u praiskonskoj simbiozi između drveta i moderne nastambe.

'To nije simbioza, čak niti komensalizam... To je pokolj. Masovno uništavanje šuma. Zbog čega, pitam se? Beskonačnog broja betonskih blokova posloženih u linije poput nadgrobnih spomenika... spomenika ljudske gluposti? Ne. Ne više', smatra Wojcnik.

>> VIDEO Pustinju pretvorili u šumu, posadili 600.000 stabala

Vječni životni ciklus

Da još uvijek postoji mogućnost da se proces uništavanja šuma zaustavi, Wojcnik vidi u idejnom projektu koji je nazvao 'Praiskonska simbioza' (Primeval symbiosis). 'Samo zamislite drvene građevine koje se izdižu iznad šuma baš poput drveća. Kao i drveće, one se hrane pomoću sunca i prikupljaju vodu za preživljavanje. To su samoodržive građevine koje pretvaraju biološki otpad u gnojivo, obogaćuju tlo i zauzvrat dobivaju energiju. Ta energija je vječni izvor topline, koji bi stabilizirao temperaturu interijera. Imati građevinu poput svakog drugog živog organizma, kojemu su svi organi prirodni, čak i kad nestane, mogla bi se ponovno koristiti. To predstavlja jednostavan životni ciklus', ističe Wojcnik.

Rastuća populacija današnjih gradova uzrokuje da su ti isti gradovi sve manje privlačni za život. Sve bolja infrastruktura i javni prijevoz potiču sve više ljudi na naseljavanje u mirnijim i tišim zelenim pojasevima.

Čovjek kao virus

No problem s novim nastambama i uništavanjem šuma jest što je ovo drugo nužno da bi se ljudske građevine širile na tradicionalan način. Wojcnik ističe da se čovjek širi na šumski teritorij poput virusa i uzima te uništava teritorij koji mu ne pripada. Čovjek u želji da bude što bliži prirodi, zapravo istu sve više uništava.

Wojcnikov projekt zapravo je jedan primjer kvalitetnog rješenja tog problema.

'Cilj je bio dizajnirati građevinu koja ne bi ostavila nikakav trag na prirodu oko sebe. U potpunosti funkcionalan interijer zamišljen je za suživot dvoje ljudi, a ako je potrebno, u posebnim slučajevima mogao bi se proširiti i na četvero. Kako bi se ostvarilo što je više moguće prostora, ugrađeno je prilagodljivo stubište. To je omogućilo ostvarenje prostranog interijera u kompaktnom i laganom obliku. Izgradnja ima četiri razine s jasnim drugačijim funkcionalnim programom na svakoj razini. Ta dobro opremljena građevina predstavlja ravnotežu između udobnosti i praktičnosti', navodi u opisu projekta njegov autor.

Drvo kao nadahnuće

Nadahnuće za projekt praiskonske simbioze bila je funkcionalnost i struktura drveta. 'Proučavajući njegovu prirodu, došao sam na ideju kako napraviti u potpunosti samoodrživu građevinu', pojašnjava Wojcnik.

Cilje je bio postizanje ravnoteže između čovjeka i drvet, baš kao što mnoge životinjske vrste, koje drveće koriste za nastambe, žive u ravnoteži s njima.

Konstrukcija bez betona i čelika

Ta futuristička, a opet s druge strane, simbiotička građevina, ne bi zahtijevala spajanje na postojeću energetsku mrežu pa bi se mogla izgraditi doslovno bilo gdje. Kao bonus, okoliš bi u potpunosti ostao očuvan, a za izgradnju bi se koristile najnovije tehnologije za proizvodnju i spremanje maksimalne količine energije. U slučaju tehničkih problema bio bi osiguran i pričuvni izvor energije.

Konstrukcija bi se sastojala od lakih materijala, ponajviše drvenih greda, kompozitnih I-OSB drvenih greda i bez betonskih blokova ili čeličnih greda i okvira. Nastamba bi stajala na centralnom drvenom stupu, koji podržavaju još dva stupa sa strane te izvana odaju dojam građevine slične drvetu, koja može izdržati vjetar, a s druge strane, iako neobičnog oblika, prkosi sili teže.

Zašto stati samo na ideji?

Projekt praiskonske simbioze jest samo idejni, no autorova ideja nije toliko suluda ili neizvediva, a u potpunosti je možete pročitati OVDJE. Pitanje je samo, koliko bi ljudi bilo zainteresirano živjeti tako da se ne samo vraćaju prirodi, već da žive s njom tako da ne uzimaju od nje i ne nanose joj štetu. Odnosno u pravoj simbiozi čovjeka i njegovog okoliša. Možda zvuči previše progresivno, ali ideja je tu, kao i plan. Pitanje je tko će imati hrabrosti biti prvi?

U nordijskoj mitologiji postoji Drvo života, no Wojcnik, iako to nije uopće niti naveo, možda je napravio upravo takav idejni projekt. Zašto ostati samo na ideji?

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook