Priča australske novinarke koju je ispričala za News.com svjedoči kako, trčeći za vremenom, polako zaboravljamo živjeti. Priču prenosimo u cijelosti.
Kako je sve počelo
Pročitajte i ovo
Nikako nije bio dobar dan. Moj maleni sinčić bio je čangrizav cijelo poslijepodne zbog boli koja ga je morila zbog toga što su mi rasli zubi, a onda je nevolja prešla na moj telefon, započinje priču majka koja je svoj gubitak telefona odlučila podijeliti sa svijetom.
Moj neprocijenjivi mobitel, prepun važnih kontakata i fotografija moje bebe, potonuo je u toalet. Gledala sam u školjku u strahu, a potom stisnula oči i posegnula za mobitelom. Dok je moj mališan pojačavao zvuk na svojem urlo-metru, trčala sam prema kuhinji te izbezumljena tražila zdjelicu i malo riže.
Osam konzervi rajčice, jedanaest teglica lovorova sirupa, četiri otvorene vrećice šećera za glazure, ali ne i riže. Nije bilo riže da mi pomogne u pružanju zahvata prve pomoći na mojem mokrom mobitelu, bio je osuđen na propast.
Nebi pretjerivala kada bi kazala da sam bila izbezumljena. Ne, nije se radilo o Nokiji iz 1990., bio je to najnoviji smartphone iz 2015. godine koji je sadržavao blago skupljano cijelog mojeg digitalnog razdoblja života. Da se dramatično izrazim, cijeli je moj život potonuo u WC.
Bez telefona više od tjedan dana
Suprug i ja oboje smo novinari, oboje gajimo nevjerojatnu vezu prema našim mobitelima. U kući čak ni nemamo telefon, samo naše mobitele. Tako sam se u trenutku našla na nepoznatom mjestu, mjestu bez mobitela. Što ako me netko pokušava nazvati, poslati mi poruku, e-mail? Mislit će da sam nepristojna i neprofesionalna jer se ne javljam. Hvatala me panika. Tko može bez telefona više od sat-dva ovih dana? Očito samo roditelji na porodiljnom kojima ispadne u toalet. Na kraju sam bez telefona bila nešto više od tjedan dana.
Tih sam dana nekim sam slučajevima bila stvaraoc drame i kaosa, no u većini tog mojeg 'detoksikacijskog razdoblja' zapravo sam uživala. Život je postao lakši, jednostavniji, nekako više slobodan.
Digitalna detoksikacija, postao je iznimno unosan posao ovih dana, ukoliko u Google tražilicu upišete ovaj pojam vidjet ćete o čemu govorim. Postoji veliki broj kompanija koje nude rehabilitacijske kampove kako bi se ljudi barem na trenutak maknuli od svojih mobitela.
Jesam li ovisna?
Otvorila sam jedu takvu stranicu i prošla njihov upitnik. Posežete li za telefonom u svakom trenutku svojeg slobodnog vremena? -Da, kriva sam. Prekinete li razgovor ili naprosto izgubite vrijeme na nebitan internetski sadržaj? - Vrlo moguće. Spavate li, jedete i koristite toalet sa svojim telefonom? - Da, da i očito da.
Za savjet sam se obratila dobroj prijateljici koja vjeruje u detoksikacijake gluposti. Npr. sljedećeg tjedna kreće sa čišćenjem organizma. Nema šećera, alkohola, bla, bla, bla, no to čišćenje će kombinirati sa 'čišćenjem od tehnologija'. Nema Instagrama, Tindera, nema serija prije spavanja. Probala sam i ja.
Umjesto da pogledavam na Facebook profil svake tri sekunde dok dojim dijete u tri sata ujutro, sada mirno sjedim u mraku. Divim se njegovim mekanim i debelim obraščićima i malenim ručicama koje se odmaraju na mojim prsima ili igraju mojojm kosom, a za uhvatiti ponovno san potrebno mi je svega nekoliko munuta.
Bez mogućnosti googlanja odgovora na svako pitanje koje mi padne na pamet, moji su se instinkti pojačali. Pokušavam odgonetnuti odgovor, baš kao prije 2007. godine. U razgovoru s ljudima imam više tema, tema koje me zaista interesiraju. Prije bi pogledavala na društvene mreže iz nepoznatog razloga te letimično čitala što ima novog dok bi čekala da dobijem kavu. Sada gledam u svijet, tražim prilike za razgovor, gledam 'paradu koja prolazi',kako bi moja majka rekla za svijet.
Nova 'JA'
Bez pojma o vremenu i bez mobitela vrijeme prestaje biti opterećenje, baš kao na godišnjem odmoru, samo sa manje palmi. Više ne pogledavam na sat već živim u trenutku. Manje sam opterećena, čitam knjige i gledam televiziju kako spada, bez dodadnih distrakcija poput pregledavanja novosti na društvenim mrežama, čitanja mailova, googlanja recepata za dječju hranu ili pregledavanja vremenske prognoze za sljedeći dan.
No na koncu, ova dimenzija mene bez telefona, koliko god super izgledala, nije održiva. Osobito za mene čiji je posao komunikacija. No od sada ću se truditi što češće sputiti telefon i živjeti život. Naravno, izbjegavat ću odlazak u toalet s mobitelom.
Moja nesreća s mobitelom naučila me iznimno važnu životnu lekciju. I nisam morala platiti nikakav kamp, niti terapiju kako bi to shvatila. Tako i vi, možete birati između odlaska na skupocjene satove odvikavanja uz pomoć joge, oslikavanja lica i slikanja po platnu ili jednostavno vaš mobitel baciti u toalet.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
