Koronavirus
Koronavirus Foto: Afp

U emotivnoj objavi na društvenim mrežama Ana Bolobicchio iz Pule opisala je svoje iskustvo dosadašnje borbe s bolesti COVID-19. 32-godišnja Ana je zbog teškog stanja završila u pulskoj bolnici, a potom i na respiratoru.


Ana Bolobicchio u Mornaričkoj bolnici Pula liječi se od bolesti uzrokovane koronavirusom. Iako su joj tek 32 godine COVID-19 učinio ju je potpuno nemoćnom.

Vezani članci Nacionalni stožer civilne zaštite - 4 Od ponoći nove mjere za kafiće, neka događanja bez mjera uz određene uvjete. Božinović uoči Eura: ''Pozivam ih da to učine'' Istraživanje kvalitete nastave za vrijeme pandemije - 5 Kako je korona-nastava utjecala na učenike, nastavnike, ali i roditelje? Učenici iz Osijeka došli su do zanimljivih zaključaka

U objavi na Facebooku opisala je kako "sve drugo postane nebitno preko noći" kad "dođe vrijeme na tebe".

Bolest joj je počela kao malo jača gripa, no nakon desetak dana shvatila je da se bori s nečim puno ozbiljnijim. Opisala je i teške trenutke kad su joj rekli da mora na respirator i da ima sekundu da se telefonom javi jednoj osobi.

"Kada usred noći dođu po vas, pa vam kažu 'Nije dobro. Skinite sve sa sebe, vodimo vas u respiracijski centar (isti onaj o kojem sam samo slušala na vijestima) i krećemo. Mobitel ostavite ovdje, nazovite na sekundu koga morate i idemo.'

Ta jedna sekunda za nazvat one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrat koji ćeš broj okrenuti... Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu...

Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška.
Nazoveš i kažeš 'Volim te...' pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Što drugo. Što drugo reći", napisala je 32-godišnjakinja koju je bolest potpuno onemoćala,

U najtežim trenucima tiješilo ju je što joj je medicinska sestra došla reći kako njezina majka stalno zove i zamolila ju je da Ani kaže kako je voli.

Objavu s Facebooka prenosimo u cijelosti uz dopuštenje autorice:

Koliko sve drugo postane nevažno preko noći...

Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Covid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude. Čitaš svjedočanstva o mladima koji su ju preboljeli kao malo težu gripu, ili još i lakše...

A onda...

A onda dođe vrijeme na tebe.
Usprkos svim brojkama, vjerojatnostima, mogućnostima...
Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature...
I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno puno jače i ozbiljnije...
Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta "Nije dobro, moramo ipak nešto drugo..."
I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usudit tako ju nazivat.
Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati "samo bolešću".
A mlada sam.
A zdrava sam.
A ovo je definitivno najgori period u mom životu.

I onda...
Kada usred noći dođu po vas, pa vam kažu "Nije dobro. Skinite sve sa sebe, vodimo vas u respiracijski centar (isti onaj o kojem sam samo slušala na vijestima) i krećemo. Mobitel ostavite ovdje, nazovite na sekundu koga morate i idemo."
Ta jedna sekunda za nazvat one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrat koji ćeš broj okrenuti... Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu...
Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška.
Nazoveš i kažeš "Volim te..." pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Što drugo. Što drugo reći.
Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki uzdisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milijun puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišlja o tome "Nazovite koga imate i krećemo."

Cijeli se život na kraju svede na to.

Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavaju pomoći. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz tisuće pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijepi izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš.
Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje što je jedino važno u životu.

A onda kad misliš da više ne možeš, kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka... pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže "Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli". O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje.

I onda evo prođe devet dugih dana. Disat je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kisik najbolji prijatelj kojeg ne skidam nikad. I dalje ovisim o ljudima oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama... ali nadam se da ide na bolje.
Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavat.
Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuhaju, gledaju televiziju, grle se na kauču... I to mi malo pomogne da prođe vrijeme.
Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene u samo nekoliko trenutaka.

Jedno BESKRAJNO hvala svima koji su bili uz mene, pisali uzaludne poruke na moj ugašeni mobitel, sve ću ih pročitat i na njih odgovorit, ali znajte da mi puno znače. Hvala mojima koji su bili u mislima uz mene svakog trenutka svakog dana, bjesomučno zvali sve informacije i izgnjavili cjelokupni Covid odjel tu u Bolnici (mislim da smo im već i dosadili...). Hvala mojim "volim te" pozivima i tome što su me držali na životu čak i kad sam bila skroz sama. Hvala svima...
I znam da sad to stvarno zvuči kao klišej, vama koji ovo čitate iz topline svojih domova...ali čuvajte se.

A ja idem polako dalje. Udisaj za udisajem, gutljaj vode jedan za drugim, trenutak po trenutak, s mislima o svim onim osmijesima koje tek trebam podijeliti svijetu...o svim onim fotografijama koje tek trebam stvoriti...o svim onim divnim stvarima koje tek trebam proživjeti... i bit će dobro. Nadam se.

 

Koliko sve drugo postane nevažno preko noći... Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada...

Posted by Anushcka Sien on Thursday, 1 April 2021