Čim zakoračite na ulice Kabula, dočeka vas nimalo ugodna, štoviše, agresivna dobrodošlica.


'Nema snimanja, nema snimanja!', vikao je jedan od policajaca u tipičnoj zelenoj afganistanskoj uniformi, upirući prstom prema meni i kolegi iz Litve koji je, kao da ga ne čuje, neoprezno nišanio fotoaparatom prema tamošnjoj zgradi Ministarstva unutarnjih poslova. Ups – zona zabranjena za snimanje.

Vezani članci Spašavanje bebe u Kabulu Britanski vojnik čija je fotografija spašavanja bebe preko bodljikave žice obišla svijet: ''I ja imam djecu, teško je to gledati" Aerodrom u Kabulu Nema miru u Kabulu: Otvara se zračna luka, žene prosvjeduju, a u slavljeničkoj pucnjavi stradali su civili

Za to vrijeme, objektiv sam gurala među prašnjave štandove s bananama, prema blatnjavoj ulici, bosonogoj djeci i tirkizno plavim burkama… Dok nam se muškarac s prstom na obaraču približavao, s promatračnice su 'zagrmili' i ostali, a u samo nekoliko sekundi su nas i opkolili. Nevjerojatno, jer samo dan prije, na istom ovom mjestu, bezbrižno smo snimali. No, pravila su se, očito, preko noći promijenila.

Za bilo kakva opravdanja sada je bilo – prekasno. Dok nas je policija vodila prema zgradi na razgovor s jednim od zapovjednika, preznojavajući se grčevito sam stiskala gumb na kameri ne bi li spasila snimku. I uspjela sam je skriti u rukav, doduše, samo kratko jer u šatoru u koji su me ugurali, kada me ponovno oblio znoj, čekala je nova kontrola. Srećom za mene, žene. Podignuta marama jednoj od njih otkrivala je prelijepo lice. No, ona se nije dala smesti. Pretresla je torbu, mene isprepipala. Ne i pronašla kazetu.

I baš kad sam pomislila kako sam ih zavarala, prevarila sam se. Bio je to tek prvi punkt. U omanjoj sobici na katu, čekao me još razgovor sa šefom policije. Uz pomoć lokalnog prevoditelja, domaćin se trudio očitati lekciju: olako kršenje njihovih propisa – njima je neprihvatljivo. Pa je, nakon što nam je jasno dao do znanja da je fotografiranje i snimanje bez njegovog blagoslova – nemoguća misija, u miru htio popiti čaj. Strogo čuvanu zgradu napustila sam objašnjavajući da nisam iz Rusije, kako su to uporno ponavljali, već Hrvatske. Ali to kao da im i nije bilo važno.

Dobrodošli u afganistansku prijestolnicu – grad u kojem vam neka od pravila ponašanja, pridržavate li ih se, doslovno mogu spasiti život. Sa ženama na ulici, uglavnom, nitko ne razgovara. U mom slučaju, to je samo otežalo. Možete samo zamisliti kako su mene doživjeli. Pogotovo s kamerom u ruci. Otmice novinara ovdje su česta pojava. 1500 dolara početna je cijena, koju traže za one koji se nađu u neprilici.

Nikakva pisana pravila lokalno stanovništvo neće spriječiti u namjeri da vam priđu i 'užicaju' novac. Bakšiš, kako bi oni najmlađi rekli. Djeca – generacije odrasle u ratu, pratit će vas u stopu, sve dok ne dobiju bilo što. No, ne možete im pomoći nagradite li ih dolarom. Jako su komunikativni. Uz pokoju englesku riječ, čut ćete ovdje i 'hej, kako si…' Ovdje je najveća stopa smrtnosti. Svako peto dijete umre od teških životnih okolnosti. Siromaštvo je opipljivo na svakom koraku. Među ruševinama, na stotine tisuća ljudi prodaje i kupuje, spava, jede, moli se… Prizori koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

Nije sigurno kretati se bez pratnje, pa se na ulicama nismo dugo zadržavali. Sigurnost, za koju se, nakon rujna 2001., brinu Amerikanci uz pomoć savezničkih snaga – ovdje je jedini imperativ. Pogotovo za strance koji se isključivo voze u oklopnim i štićenim konvojima. Amerikanci su najčešće – mete. Što ni najmanje ne ulijeva povjerenje, jer sam nekoliko dana u Afganistanu provela u njihovoj organizaciji. Pazili su, doduše, na sve. No, bilo je situacija u kojima su nas upozorili kako ne odgovaraju za naše postupke. Uglavnom u noćnim satima. Nekoliko sati prije ponoći, ulice na kojima je danju krkljanac – sablasno su prazne.

Mislite li da ovdje nema noćnog života, varate se. Poznajete li neke od dobro skrivenih adresa, prođete osiguranje, naći ćete i put do tajnih pubova. U glavnom gradu nekoliko je takvih mjesta za one željne zabave. U islamskom svijetu nezamislive limenke piva, vino i druga, nimalo jeftina žestica. Policija je u jednoj od racija, još se prepričava, upala u neke od takvih podruma i zaplijenila sav alkohol. A onda ga, apsurda li, prodavala okolo… Zarada od trgovine opijumom i heroinom – puno je veća. Broji se u milijunima, pa i milijardama dolara.

No, Afganistan nisu samo narkotici, šverc oružjem, eksplozije, samoubilački napadi i međusobni plemenski ratovi. Afganistan je mnogo više. Dok smo napuštali zemlju, čije su boje odavno isprane, djevojčice koje naguravaju nogometnu loptu u jednom od sirotišta, djeca željna brojki i slova, uvjerila su nas u to.

Reportažu iz Afganistana donosi Provjereno, a video isječke pogledajte na novoj internet stranici Provjerenog.

Još brže do svakodnevnih vijesti prilagođenih tebi. PREUZMI novu Još lakše do najnovijih vijesti o poznatima. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju