''Mi smo iz žarišta! Nema veze'': U točno šest mjeseci od zabrana do otvaranja, od ne mrdajte iz kuće do sve se može

Jedan se mladić vratio s nogometne utakmice iz Italije u Hrvatsku. Vratio se zaražen. "Pa, s psihičke strane je bilo dosta teško, prvih tjedan dana nisam znao koga ću ugroziti, nisam znao koga ću zaraziti. Fizički je bilo kao gripa, temperatura, njuh i okus nisam imao tjedan dana, opća slabost, malaksalost, respiratornih problema nisam imao", rekao je nedavno ekskluzivno za Dnevnik Nove TV Vibor Vidić, nulti pacijent.

Pročitajte i ovo Cirkuliraju podvarijante Hrvatska na udaru novog vala koronavirusa: Gdje je najviše zaraženih, kad će vrhunac i hoće li se vraćati COVID potvrde? Umrle dvije osobe Veći skok novih slučajeva zaraze koronavirusom zabilježen u još jednoj susjednoj zemlji

Bio je tada tri tjedna u bolnici, pa onda dva tjedna kod kuće. Nakon što mu je istekla samoizolacija, počeo se viđati s najužim krugom prijatelja, onima koji ga se nisu bojali. ''Onda je proglašen cjelokupni lockdown pa se nisam ni s kim viđao, pa me se nije imao tko bojati", rekao je.

Vibor Vidić, nulti hrvatski pacijent Foto: DNEVNIK.hr

Gotovo ništa o virusu tada nismo znali.

Pa ih je bilo dvoje, pa petero, desetero... Proglašena je opasnost od epidemije (5. ožujka), ali je ministar zdravstva Vili Beroš stanje nazivao zadovoljavajućim. Izdane su upute za starije. Nacionalni stožer održavao je konferencije za medije dvaput dnevno. U to doba nacija nije disala, pratila je te presice u 9 ujutro i u 14 sati. Istra, najbliža Italiji u kojoj je stanje bilo dramatično, zatvorila je sredinom ožujka kafiće i ograničila rad trgovina, ali na državnoj razini o tome nije bilo govora. Ali ubrzo je to postalo stvarnost. U trenutku kad je u Hrvatskoj bilo, iz današnje perspektive, ukupno samo 49 zaraženih, jasno nam se dalo do znanja da će mjere biti sve rigoroznije i da će nam se životi znatno promijeniti.

1. travnja imali smo 96 novozaraženih i mislili smo da gore ne može.
Gotovo ništa o virusu tada nismo znali.

''Ostanimo doma''

Zatvarali su se kafići, trgovine nisu smjere raditi nedjeljom (?!?), a ostalim danima skraćeno, izlazak iz kuće bio je samo u neizbježnim situacijama, zatvorene su škole, vrtići. Ukinut je javni prijevoz, ograničena okupljanja, uvedene propusnice pa nismo mogli mrdati po Hrvatskoj, a ni unutar županije... ''Ostanimo doma'', odzvanjalo je tih dana. Gotovo ništa o virusu tada nismo znali.

Tih su se dana revno hvatali ljudi koji su kršili mjeru samoizolacije, članovi stručnog stožera nazivali su ih bioteroristima. Sve je bilo zatvoreno, život kao da nije postojao. Sve je stalo. Ali u to se vrijeme pljeskalo Stožeru, pozdravljala se svaka njihova odluka, djeca su crtala superjunake – Vilija i Alemku.

Bio je to medeni mjesec koji je točno toliko i trajao. Premijer Plenković krajem travnja najavio je postupno popuštanje mjera. Gospodarstvu je voda došla do grla, a ni Vladine mjere potpore nisu mogle spasiti brojne od utapanja. Prekipjelo je i ljudima. Krajem travnja bili smo na manjim dvoznamenkastim brojevima, a svibanj je donio olakšanje. Jednoznamenkasti broj, jedan ili nijedan novozaraženih i Hrvatska je mogla slaviti.

Otvorimo se zbog sezone

Iako se mislilo da je sezona izgubljena, otvorili smo sve kako bi se koji euro ipak spremio u blagajnu.

Sa strepnjom se čekala jesen i najavljeni drugi val. I baš kad smo se fino uljuljkali, kraj lipnja donio je otrežnjenje. Dogodio se teniski turnir u Zadru. Neki su pomislili da će se sve ponovno zatvoriti, ali sezona je bila pred vratima, a i trebalo se objasniti da je u redu što je Plenković dirao Novaka Đokovića, koji se zarazio koronom.

Uslijedio je niz poteza Stožera koji se mogu nazvati prtljanjem i brljanjem. Osim sezone i izbori su bili pred vratima, pa se mnogočemu popuštalo. Granice su otvorene malo prije izbora i zatvorene kad su završili. A onda opet otvorene kako bi došli turisti. Treba li test? Ma ne treba. Svi ste dobrodošli. Ali, znate, mi smo iz žarišta. Ma nema veze, 50 eura tu, 70 tamo i skupit će se za oporavak.

Što danas znamo o virusu?

O virusu se kao znalo nešto više, pa je umjesto "što će vam maske?", "ne trebaju vam maske", počelo s "maske su dobre i potrebne", da bi uskoro završilo na "morate ih nositi". Bilo je tu još puno vrludanja, neobičnih odluka, pa se euforija oko Stožera pretvorila u ogorčenost na njega. Sad se najavljuju tužbe i prosvjedi. S druge strane, najavljuje se i početak škole unatoč 300 novozaraženih u jednom danu. Sad život, eto, ide dalje.

O tome što nas sve čeka najesen malo se zna. A i dalje se malo ili gotovo ništa zna o virusu, osim onih koji po društvenim mrežama pišu da ne postoji.