Što slijedi nakon europskih izbora?

Formiranje zastupničkih klubova

Pročitajte i ovo financijska pomoć Europski parlament odobrio golemi zajam za Ukrajinu: Evo kako su glasali zastupnici SOTEU 2025. Von der Leyen poručila europarlamentarcima: "Teško mi je izgovoriti ove riječi"

tri vijesti o kojima se priča Potraga u tijeku Autobus s turistima propao kroz led najdubljeg jezera na svijetu: Samo jedan se uspio spasiti Donosi Provjereno Ivana je nepokretna, živi sama i ne ovisi o državi, razlog je samo jedan Prekipjelo im Kaos zbog nevremena, stanovnici su očajni: "To je tragedija... Mnogi su upali u more. Ljudi su ispalili na živce!"

U 8. sazivu Europskog parlamenta od 2014. do 2019. bilo je osam zastupničkih klubova - Europska pučka stranka (EPP), Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), Europski konzervativci i demokrati (ECR), Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), Ujedinjena europska ljevica - Nordijska zelena ljevica (GUE), Zeleni, Europa slobode i izravne demokracije i Europa nacija i slobode. U novom sazivu ne mora ih biti toliko, može ih biti više ili manje, ovisno o preslagivanju koje će uslijediti, niti moraju imati ista imena.

Primjerice, zastupnici izabrani na listi stranke francuskog predsjednika Emmanuela Macrona najvjerojatnije će biti u klubu s liberalima, koji se vjerojatno više neće zvati ALDE.

Izabrani zastupnici moraju do 24. lipnja obznaniti sastav zastupničkih klubova. Do tada stranke također biraju šefove zastupničkih klubova i pregovaraju o sastavu tih klubova, pokušavaju pridobiti eventualno nove stranke u svoj klub.

Političke skupine ne okupljaju se po nacionalnoj osnovi, nego po političkoj pripadnosti. Potrebno je imati najmanje 25 zastupnika iz najmanje jedne četvrtine članica, to jest iz najmanje 7 država članica. Ne postoji obveza da zastupnici moraju biti u nekom klubu. Postoje i nerazvrstani zastupnici koji ne pripadaju nijednom klubu i vrlo često oni to nisu po vlastitom izboru, nego zato što ne mogu naći dovoljno saveznika za formiranje kluba, poput primjerice grčke neonacističke stranke Zlatna zora.

Biti članom zastupničkog kluba bitno povećava utjecaj parlamentaraca jer onaj tko je izvan tih klubova nema nikakvih izgleda da progura bilo kakav prijedlog ili inicijativu, te mu preostaju samo istupi na plenarnim sjednicama kada za to dobije priliku. Osim toga, zastupnički klubovi dobivaju i financijsku potporu prema broju zastupnika koji okupljaju.

Stoga su teze koje se mogu čuti u predizbornoj kampanji da neki kandidati, budu li izabrani, neće ulaziti ni u kakve političke klubove i da će samo braniti interese svoje zemlje prilično besmislene jer u tom slučaju ne mogu progurati apsolutno ništa.

Da bi progurao neki prijedlog, zastupnik prvo mora osigurati potporu unutar svog kluba i onda taj klub koordinira daljnji proces i pregovara s drugim klubovima kako bi se osigurala potrebna većina. Osim toga, zastupnički klubovi dogovaraju članstvo i funkcije u parlamentarnim odborima, u kojima se odrađuje najveći dio posla Europskog parlamenta uopće.

Zastupnici Europskog parlamenta tijekom dva tjedna u mjesecu rade u odborima u briselskom sjedištu Parlamenta, jedan tjedan mjesečno su u Strasbourgu na plenarnoj sjednici, a jedan tjedan namijenjen je za boravak i kontakte sa svojim biračima u izbornoj jedinici u kojoj su izabrani.

Europski parlament ima 22 parlamentarna odbora, koji su podijeljeni prema temama kojima se bave (odbor za vanjsku politiku, okoliš, poljoprivredu itd.).

Izbor predsjednika Europskog parlamenta

Teoretski, prema pravilima Parlamenta, kandidat za predsjednika Parlamenta treba imati potporu barem jednog zastupničkog kluba ili najmanje 38 zastupnika. Da bi bio izabran u prvom krugu, kandidat mora dobiti apsolutnu većinu glasova, u suprotnom se ide u sljedeći krug glasanja. Ako nijedan kandidat ne dobije apsolutnu većinu u prva tri kruga, organizira se četvrti krug u kojem sudjeluju dva kandidata s najviše glasova, a pobjednik je onaj koji dobije više glasova.

U praksi, predsjednik Europskog parlamenta nikada nije izabran na taj način. Budući da se Europski parlament bira po razmjernom izbornom sustavu, nikada nijedna politička skupina nije imala natpolovičnu većinu i zbog toga su do sada većinu uvijek činile najmanje dvije političke skupine - Europska pučka stranka na desnom centru i socijaldemokrati na lijevom centru. Te dvije skupine često su dijelile predsjedničko mjesto tako da u jednoj polovici petogodišnjeg saziva predsjednik bude iz jedne skupine, a u drugoj polovici iz druge skupine.

U novom sazivu europski pučani i socijaldemokrati najvjerojatnije neće više imati natpolovičnu većinu i morat će tražiti savez s drugim srednjostrujaškim strankama i u dogovoru nove većine bit će izabran novi predsjednik ili predsjednica.

Novi predsjednik Europskog parlamenta trebao bi biti izabran na inauguralnoj sjednici 2. srpnja u Strasbourgu.

Osim predsjednika tajnim glasanjem bira se i 14 potpredsjednika koji pomažu predsjedniku u radu Parlamenta.

Osim tih funkcija, važnu ulogu imaju predsjednici zastupničkih klubova, koji čine Konferenciju predsjednika i oni određuju dnevni red. Vrlo su važni i predsjednici parlamentarnih odbora, kao i koordinatori zastupničkih klubova unutar svakog parlamentarnog odbora.

Vrlo je važna i uloga predsjednika Konferencije predsjednika parlamentarnih odbora, koji daje preporuke za dnevni red Parlamenta i sudjeluje u dijalogu s Komisijom i Vijećem o usuglašavanju zakonodavnih prijedloga.

Izbor nove Europske komisije

Europsko vijeće, najviše političko tijelo koje čine šefovi država ili vlada, trebalo bi na summitu 20. i 21. lipnja imenovati novog predsjednika Komisije.

Nakon toga imenovani predsjednik Komisije mora biti potvrđen u Europskom parlamentu, na njegovoj drugoj plenarnoj sjednici sredinom srpnja u Strasbourgu.

Novoimenovani predsjednik Komisije potom u dogovoru s državama članicama imenuje povjerenike koji moraju proći saslušanja pred nadležnim odborima Europskog parlamenta. Saslušanja bi se trebala održati u rujnu i početkom listopada, a onda na listopadskoj plenarnoj sjednici Parlamenta trebala bi biti izglasana Europska komisija u cjelini. Taj proces može se oduljiti, što se već i ranije događalo. Primjerice, ako neki od predloženih kandidata za povjerenika ne prođe saslušanje, novoimenovani predsjednik Komisije može predložiti drugog kandidata koji također treba biti saslušan ili ustrajati na prethodnom kandidatu, a time i riskirati da mu na glasanju na plenarnoj sjednici ne prođe cijela Komisija. U slučaju da se nova Komisija ne oformi do 31. listopada, kada istječe mandat sadašnjoj Komisiji, ona nastavlja rad kao obnašatelj dužnosti do izbora nove.

Uloga Europskog parlamenta

Preteča današnjeg Europskog parlamenta jest Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je svoju prvu sjednicu imala 1952. godine.

Rimskim ugovorima iz 1958. godine kada je osnovana Europska ekonomska zajednica, Zajednička skupština promijenila je ime u Europska parlamentarna skupština, a od 1962. godine nosi današnje ime Europski parlament. Sve do 1979. godine nije bilo izravnih izbora za Europski parlament, nego su ga činile delegacije zastupnika izabranih u nacionalnim parlamentima.

Europski parlament u svojim je počecima imao isključivo konzultativnu ulogu, ali su njegove ovlasti s vremenom postupno rasle.

Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 2009. godine, Europski parlament postao je suzakonodavac zajedno s Vijećem EU-a. (Treba razlikovati Europsko vijeće, najviše političko tijelo, ali koje nije zakonodavno tijelo, od Vijeća EU-a, koje čine ministri zemalja članica i koje jest zakonodavno tijelo).

Europski parlament suodlučuje s Vijećem EU-a u većini područja, poput poljoprivrede, okoliša, kohezijske politike itd., ali ne u svim područjima, primjerice u fiskalnim pitanjima ili obrani nema nikakvu ulogu. O tim pitanjima odlučuju samo zemlje članice, najčešće jednoglasno. U najvećim krizama u proteklih desetak godina poput financijske i migrantske krize Europski parlament nije imao nikakvu ulogu, nego se to isključivo rješavalo na međuvladinoj razini.

Za razliku od nacionalnih parlamenata, Europski parlament nema pravo predlagati nove zakone - direktive i uredbe, iako to jako želi. To pravo ima isključivo Europska komisija, s tim da Europsko vijeće, Vijeće EU-a ili Europski parlament mogu pozvati Komisiju da izradi neki zakonodavni prijedlog. Komisija nema obvezu slijediti preporuku Europskog parlamenta u tom slučaju, ali je dužna obrazložiti zašto ne prihvaća inicijativu Parlamenta.

Zastupnici mogu predlagati amandmane ako se ne slažu s prijedlogom Komisije.

Komisija svoje zakonodavne prijedloge upućuje istodobno Vijeću i Parlamentu u područjima u kojima je predviđeno suodlučivanje. Nakon toga svaka od tih dviju zakonodavnih institucija mora usuglasiti svoje zajedničke stajalište - u Vijeću se moraju usuglasiti zemlje članice, bilo kvalificiranom većinom bilo konsenzusom, a zastupnici Europskog parlamenta većinom glasova usvaju svoju zajedničku poziciju o nekom zakonodavnom prijedlogu. Kada obje institucije usuglase vlastite pozicije, onda se kreće u međusobno usklađivanje tih pozicija, što se radi kroz proces tzv. trijaloga, jer u pregovorima uz Vijeće i Parlament sudjeluje i Komisija koja im pomaže u usuglašavanju. Nakon što se u trijalogu usuglasi neko zakonsko rješenje, ono se upućuje na usvajanje u Vijeće i u Parlament, gdje je opet potrebno da se Vijeće složi kvalificiranom većinom ili konsenzusom, a Parlament većinskim glasanjem. Kada se to dogodi, onda se stječu uvjeti za objavu u službenom listu i stupanje na snagu nekoga zakona.

Stoga je pogrešno tvrditi da se neka odluka provodi slijedom izglasavanja u Europskom parlamentu, kao što su pogrešne i teze da se većine odluka donose u Europskom parlamentu, a ne u nacionalnim parlamentima, jer sve te odluke moraju proći filtar vlada država članica. (Hina)