Moj djed je bio stroga osoba, ali dobra srca. Cijeli život krvavo je radio da bi odgojio desetero djece. Mirovinu je zaradio gradeći kuće i stanove diljem Jugoslavije. To su moja sjećanja na njega, zbog rata samo to je i ostalo. 16 godina je moj djed smatran nestalim, i nismo znali što mu se dogodilo, to još uvijek ne znamo, ali smo barem mirniji kada znamo gdje je. Velik dio moje obitelji doselio se u Zagreb još 1969. godine, 14 godina prije mog rođenja. Ostatak je ostao živjeti u Bosni,s njima i mamin otac sve dok rat nije počeo.
Pročitajte i ovo
Iako je rat bolna tema koje se moja obitelj nerado prisjeća, odlučio sam pokušati pronaći odgovore na ta pitanja i saznati točnu sudbini djeda, mislim da bi on bio ponosan na to. Zato je bilo potrebno otići u Bosnu. Mama je u malom selu Rizvanovići kod Prijedora živjela s obitelji do dvadesete godine. Iako nisu bili bogati, tamo su bili najsretniji na svijetu. Imali su malo kukuruza, malo pšenice, uvijek barem jednog konja i kravu.
Život se nakon 1991. okrenuo naopačke
Nekada su pored obiteljske, bile još tri kuće u nizu, a sada je tu samo jedna kuća koju je ponovno sagradio ujak. Ratom protjerani, danas su svi raštrkani po svijetu. Jedan brat živi u Sloveniji, dvojica u Švedskoj, trojica u Kanadi, a s njima i jedna sestra, a druga sestra je u Švicarskoj. Ostali smo u kontaktu redovito se čujemo internetom, ovaj put sam ja zvao kako bih shvatio sto im se početkom devedesetih dogodilo.
Tetka Dija u ratu je izgubila supruga i ne voli načinjati tu temu. 'Da ti kažem istinu, osobno ne volim pričati o tome, uopće, ni da me netko ispituje, ni gdje radim. Ne želim, jer to je nekome priča, meni je to vlastiti život, vidiš čim ja počnem pričati meni je već muka, ja bi plakala' uznemireno je rekla. Nije ni čudno jer je tada izgubila muža, oca i brata. A život im se doslovno okrenuo naopačke te 91. godine kada je vojska počela odvoditi ljude iz domova, prvo muškarce pa žene.
Djeda u tačkama prevezli u bolnicu i više ga nisu vidjeli
Odveli su trojicu mamine braće u logor, a dvojica Said i Rasim uspjela su se sakriti na tavanu obiteljske kuće. Ostali se radi oca, koji se oporavljao u krevetu od nedavne operacije bruha, a starije osobe nisu ni dirali. Kad je vojska krenula paliti kuće, morali su otići. Ujak Rasim priča kako su oca ukrcali u tačke, dok su odlazili od kuće, zajedno s najosnovnijim namirnicama, poput brašna. Tako su djeda nosili u tačkama četiri kilometra sve do Prijedora. Tamo su se dogovorili da Said koji je bio stariji odveze oca sam u bolnicu, ako ih zaustave, da vojska ne zarobi obojicu.
'To su mi bili najduži dani u mom životu, najduži sati, jer ja nisam znao kad će i dali će se vratiti. To je bilo u petak, a u ponedjeljak su said, naš zet, i još jedan Srbin otišli dolje da pitaju za oca. Oni su rekli da je on umro i da su ga pokopali, no nismo imali gdje tražiti, nema ga', priča ujak Rasim. Sljedećih 16 godina nismo znali gdje je pokopan, ni što su učinili s njim. Rasim i Said su se prijavili u redovnu vojsku. Nakon nekog vremena su se razdvojili, Rasim je preko Zagreba prebjegao u Švedsku, a Said nije preživio.
Tijelo pronađenu u lipnju 1999.
Moj djed je identificiran u Sanskome Mostu, od strane Centra za nestale osobe Šejkovača. Ovdje sam htio saznati što više detalja o njegovom pronalasku. 'Vaš djed je pronađen 1999. u mjesecu lipnju, na gradskom groblju Pašinac u Prijedoru. Pronađen je od strane ekspertnog tima, koji je sastavio haški tribunal, odmah po završetku rata na ovom području', rekli su mi iz Centra. Gradsko groblje gdje je djed nađen u blizini je bolnice gdje su ga ujaci ostavili i zadnji put vidjeli. Iz centra mi nisu znali odgovoriti otkud saznanja za djedov grob timu haškog tužiteljstva pa sam odlučio kontaktirati Haški sud.
'Do informacija se dolazilo iz najrazličitijih mogućih izvora. Znači ukoliko bi se pojavila neka osoba, koja kaže, na primjer, evo u ovom slučaju, da je čula, ili da ima saznanja o tome kako su neki ljudi pokopani na groblju Pašinac, onda bi naravno tim tužilaštva otišao i radio preliminarne ispitivanja, da vidi naravno da li je to točno i dalje naravno radio ekshumacije', objasnila mi je Olga Kavran, glasnogovornica tužiteljstva. U ovom slučaju informacije su se ispostavile točne, a da su pokopana tijela žrtve zločina utvrđeno je pregledom tijela.
Locirao i posjetio djedov sedmogodišnji bezimeni grob
Što je još bitnije među 56 tijela koja su iskopana iz 42 groba, nađeni su čvrsti dokazi da su neke osobe među kojima je i moj djed, došle iz bolnice gdje je djed zadnji put viđen. Ako su umrli prirodnom smrću, zašto su pacijenti pokapani u masovne neobilježene grobnice u bolničkim haljama, sa zavojima i drugom medicinskom opremom? Saznao sam i točnu lokaciju grobnice gdje su ga pronašli. Prvi put netko iz moje obitelji odlazi na mjesto gdje je djed ležao sedam godina prije nego što su ga ekshumirali kao nepoznatu osobu.
Na groblje sam došao s osobom koja je godinama radila na istraživanju zločina počinjenih ovdje. Htjela je ostati anonimna jer nam je iznosila tajne podatke. Djed i ostala tijela pokopani su u neobilježene grobnice bilo masovne bilo pojedinačne pa tako ni u smrti nisu imali dostojanstven tretman. Iako je djed u toj grobnici pronađen već 99. godine zbog nepostojanja DNK laboratorija tek je 2007. uzorak njegove kosti obrađen. Kratko ću objasniti proces identifikacije. Pronađeni uzorak djedove kosti i krv, koju je dala teta iz Sanskog Mosta, poslani su u Tuzlu gdje se obrađuju kosti iz svih masovnih grobnica, a nakon obrade šalju se u Sarajevo, u DNK laboratorij.
Posljednja fotografija
'Kada primimo uzorke nestalih osoba pristupamo procesu DNK analize te koštanih i referentnih uzoraka. Nakon što izoliramo DNK, radimo genetsko profiliranje i tek tad dobivamo DNK profil', objasnili su mi u sarajevskom DNK laboratoriju. Izrađeni DNK profili, šalju se natrag u Tuzlu, gdje se obavljalo podudaranje svih nestalih osoba i svih članova obitelji koji su dali uzorak. Tamo je ustanovljena i DNK podudaranost djeda i članova obitelji koji su dali krv. Ti podaci poslani su natrag u Sanski Most gdje je patolog napisao izvještaj i obavijestio obitelj. No, uzrok smrti još uvijek nije bio jasan. Patolog je u izvješću o smrti naveo da je bila nasilna, na što upućuju i podaci haškog suda i što je moja obitelj uvijek sumnjala.
'Pa sumnjali smo da su ga najprije primili i da su ga živoga već odveli iz bolnice i zakopali, jer je imao jake bolove od sepse. Dobio je trovanje kod kuće od operacije, a na svašta smo sumnjali, ali ne i da je živ', priča moja majka. Stoga smo se vratili u Prijedor, saznati okolnosti rada Bolnice u to vrijeme. Posjetili smo udrugu Izvor, koja se bavi pronalaskom nestalih osoba s ovog područja. Ispostavilo se da je to bio pun pogodak. Tamo sam pronašao nama trenutačno najvrjedniju uspomenu, jedinu preostalu fotografiju djeda. Iako sam sasvim slučajno uspio doći do nje, neizmjerno mi drago, i zbog sebe i zbog svih nas jer osim svojih sjećanja sad imamo i tu uspomenu na njega. Oni su je dobili iz policijske arhive, koja je imala njegovu osobnu iskaznicu. Uz fotografiju, saznali smo važne informacije o bolnici.
'Bolnica u Prijedoru bila je rasadnik zla'
'Prije svega, bolnica je bila rasadnik zla najviših pozicioniranih optuženih Prijedorčana u hijerarhiji zla, zavjerenička zločinačka grupa, kako je to tribunal okarakterizirao. Znači, ljudi koji su predvodili sve to, bili su prijedorski liječnici', objasnio mi je Edin Ramulić iz udruge Izvor. A ti liječnici su Milan Kovačević, tadašnji anesteziolog u bolnici umro je tijekom suđenja u pritvoru Haškog suda. Optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti. Milomir Stakić, doktor opće prakse služi 40 godina zatvorske kazne zbog istih zločina. Uspio sam pronaći jednu od rijetkih preživjelih muslimanskih liječnica iz te bolnice. Sada u mirovini, dr. Minka Čehaić bila je sanitarni direktor za zdravstvena pitanja unutar bolnice.
Doktoricu Čehaic spasio je kolega srpske nacionalnosti koji joj je večer prije javio da više ne dolazi u bolnicu. Ona sama kaže kako su svo hrvatsko i muslimansko osoblje odvezli u logore. Moji ujaci naravno to nisu znali kada su odveli djeda tamo da mu se pruži pomoć. A čak su se pokušali vratiti u bolnicu po djedovo tijelo da ga dostojno pokopaju. A koliko je opasno bilo za muslimane i hrvate potvrđuje i podatak iz identifikacijskog centra. S obzirom na to da je bolnica bila puna pacijenata sve tri nacionalnosti, žrtve pronađene na Pašincu među kojima je i moj djed pripadnici su samo dvije nacionalnosti, bošnjačke i hrvatske.
Rat je mojoj obitelji uzeo previše, no usprkos svemu na kraju smo barem pronašli spokoj kada smo pokopali naše najdraže. S obzirom na okolnosti koje su bile u bolnici i odnos prema muslimanima u to vrijeme, ne bi bilo čudno da su djeda ubili, ako ga i nisu ubili sigurno ga nisu liječili, pustili su ga da umre, a budući da su liječnici, to je jednako kao da su ga sami ubili.
