Nadam se da će mu za dvadeset godina zvučati kao bajka da su se predizborne kampanje financirale iz crnih fondova, a premijer sjedio na optuženičkoj klupi optužen za pljačku velikih razmjera. Volio bih da mu tada mogu reći da je od izbora u prosincu 2011. sve krenulo na bolje i da su političke elite prestale misliti samo na dobrobit sebe i svojih bližnjih i da im jedina briga nije bio iznos na tajnom računu u Austriji.
Pročitajte i ovo
Bilo bi super kada bi se čudio nakon mojih riječi da su njegove kolege studenti blokirali fakultete zbog pravednijeg načina financiranja studiranja te da su izlazili na ulice kako bi prosvjedovali protiv Vlade, ali i zbog cjelokupnog kraha kapitalističkog sistema. Želim vjerovati da se za 20 godina neće ponoviti situacija u kojoj studenti nakon izlaska s fakulteta s diplomom u ruci još godinama čekaju da dobiju svoje prvo zaposlenje. Danas je situacija takva, a ako netko i radi neki posao, nije prijavljen ili dio plaće dobiva na ruke. Ako je i prijavljen iznos plaće je ispod normalne razine za visokoobrazovanu osobu.
Nadam se da moj sin neće svakodnevno u udarnim trenucima informativnih emisija gledati uplakane žene koje su nakon trideset godina u nekoj firmi ostale na ulici, bez otpremnina i posljednjih osam pošteno zarađenih plaća. Žene koje ne znaju kako će sada doći doma svojoj djeci i reći kako neće biti niti čokolade za njih, a posebice ne novih tenisica potrebnih za hladnu jesen.
Volio bih kada moj sin ne bi jednog dana viđao djedove i bake kako preturaju po kantama za smeće jer imaju mirovine nedostojne bilo kakvog pristojnog života. Nadam se da će umirovljenici tada imati pristojne mirovine, da neće ljudi morati raditi do smrti, potpuno potrošeni od svakodnevnog iscrpljivanja za crkavicu od plaće.
Zbog dobrobiti ove zemlje nadam se da moj sin i njegovi prijatelji, ako završe neki tehnološki fakultet ili postanu znanstvenici, neće takav posao morati tražiti samo izvan granice Hrvatske nego da će raditi u Hrvatskoj i biti adekvatno plaćeni s obzirom na svoje znanje i trud.
Nadam se da će tada direktori državnih poduzeća koji milijune kuna poreznih obveznika preko namještenih natječaja uzimaju u svoj džep i za džep svojih prijatelja, biti jako rijetka iznimka, a ne pravilo.
Krasno bi bilo kada bi mom sinu bilo jako neobično da su postojali neki čudni ljudi zbog kojih su se donosili zakoni samo kako ne bi odgovarali na optužbe i čiji je identitet bio skriven u optužnicama. Isto tako volio bih da samo kao povijesna crtica ostaje činjenica da je netko mogao postati premijer samo tako što je bio vjeran suradnik i prijatelj prethodnog premijera, a da ga je prethodnik hvalio kao ‘jako dobrog zapisničara’.
Toplo se nadam da će sve ove anomalije hrvatskog političkog prostora nestati u vrtlogu turbulentne jeseni 2011. i da moj sin neće jednoga dana ponovno svjedočiti takvom vrtlogu.
