Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

U 5.30 putnici s uredno kupljenim kartama čekali autobus koji nije došao.


Autobusni kolodvor Zagreb. Uskrsni ponedjeljak, 6 sati i 27 minuta. Prisilna kava, novine trobroj od subote, pecivo valjda od danas i golubovi koji se motaju oko stolova.

Nešto ranije... 5 sati i 30 minuta, peron 302. Čeka se autobus Zagreb-Osijek. Pored mene Japanac koji mi pokazuje kartu i pita čeka li na dobrom peronu. Nasmije se i kratko kaže da autobus kasni, a ja njemu, ne sluteći nevolju - ma, nadam se da će doći.

Vezani članci Slika nije dostupna Kolumna Marije Župan Miholjek: Hrvaticama bi Copperfield skinuo kapu na triku preživljavanja Slika nije dostupna Kolumna Marije Miholjek: Je li sramota biti pastir ili ne željeti raditi?

>> Susjed ne dalji od 500 metara zlata vrijedi

U 6 i 40 vidim da je vrag odnio šalu, autobusa ni na vidiku. Pitam mladi par koji drži karte u ruci kad su ih kupili. Kažu jutros, žena im prodala karte, sve regularno. Ja sam svoju uzela dan ranije – na Uskrs. Za svaki slučaj.

15 do 6 već je vozač trebao ubaciti u prvu, al' nigdje nikoga. Na drugim peronima gužva, autobus na kojem piše Istanbul vrvi.
Otišla gospođa s kartom u izvidnicu, malo nakon nje još jedan gospodin. Dok čekamo kad će se vratiti, mladić iz Japana zapalio cigaretu, ali on je zapravo izgledao najmanje uzrujan od svih. Iz Okayame je i studira u Njemačkoj. U Zagreb je stigao nakon Dubrovnika, Mostara, Sarajeva. Sad ide u Osijek, a nakon toga u Budimpeštu.

Policajac pored samo što ne zaspi na klupi. Vratila se gospođa, samo što ne plače. Dok je silazila niz stepenice nije slutilo na dobro. Kaže – nema. Pitamo je – kako nema? - Eto, nema!

Čudi se, kaže, žena sa šaltera. Kad je dozvala nekako prijevoznika koji je trebao voziti, tek je tada saznala da ne voze na blagdan – slegnula ramenima i rekla – idući je u 7 i 30, žao mi je, zamijenit ću vam kartu. Cijelu su se noć vozikali od Metkovića do Zagreba, a sad još čekaj.

Odemo kolektivno gore na šalter. Dvije gospođe dok im nisi ništa ni rekao – sliježu ramenima i govore: 'Nismo mi krive'. Što će? Vani sunce, a pred njima sijeva sa svih strana.
A tko je? Nije lako biti prva linija u kontaktu s klijentima, ali netko svoj posao nije odradio. I što će se dogoditi? Ništa.
U velikoj slici ovo se možda čini kao benigna situacija, ali zapravo sjajno oslikava kako to kod nas ide.

Ako sad mislite – pa što se ti čudiš, vjerojatno imate pravo. U državi koja godinama ne može pobrojati komu svakoga mjeseca isplaćuje plaću, zašto očekivati da će netko pobrojati koje linije voze, koje ne voze blagdanom. Kog' briga, ako nije išao ovaj, ići će idući ponedjeljak. Al' za nedjelju je već druga priča. 1. svibnja – praznik rada. Hoće li voziti po nedjeljnom ili prazničnom rasporedu ili su isti? Komu vjerovati – internetu, govornim informacijama, osobi koja ti proda kartu ili samome sebi da ćeš kad sjedneš u bus stvarno i krenuti?

Vani sunce, vedro, ugodno, nema ni vulkanske prašine ni magle ni tuče ni ničeg što bi omelo vozni red. Kraj birokratskih nepogoda – ne treba nama nijedna druga.
Sretno svima koji krećete na put!