Dan koji se slavio, pa se zaboravio, pa se opet potiho vraćao. Ali, obilježavali ga ili ne, gledali na njega ovako ili onako, kada se zna da su žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila svoj glas u Americi digle još 1857. zbog loših uvjeta rada i niskih plaća, nije li tužno gledati da se u Hrvatskoj i 2011. bore za isto. Znamo da nismo iznimka po niskim primanjima u toj grani, znamo da bi s plaćama u našoj tekstilnoj industriji i David Copperfield jedva izmađijao kraj s krajem, ali kud su primanja mala, tu ih još mnogi i ne dobiju. I zato opet poražavajući podatak kojemu se mora stati na kraj i koji ni u jednoj uređenoj državi ne može biti normalan – više od 70 tisuća ljudi svaki dan ide na posao, svoju smjenu odradi, a svoju zarađenu kunu ne dobiva mjesecima.
Ma koji Copperfield zapravo, pa on bi njima skinuo kapu na trikovima za preživljavanje! Žene u tzv. ženskim industrijama mahom rade za minimalac.
100 je godina prošlo od kada je više od milijun žena prosvjedovalo ulicama i trgovima Austrije, Danske, Njemačke i Švicarske, a u požaru u tvornici u New Yorku, zbog slabih mjera sigurnosti na radu, poginulo više od 140 radnica. Stoljeće poslije, UN apostrofira pitanje žena na tržištu rada temom Put ka dostojnom radu za žene.
U Hrvatskoj 2011. nadamo se putu ka dostojnom radu za sve, ali danas ćemo se ipak damama više posvetiti.
U jučerašnjem Dnevniku Nove TV vidjeli smo radnice propalog Kamenskog koje su nakon štrajkova glađu i prosvjeda na svoj položaj još jednom odlučile ukazati i performansom ‘Neraskidive niti'. Osmislile su ga kulturne radnice za radnice u tekstilnoj industriji.
One, poput radnica Uzora i brojnih drugih za sebe često kažu da su izgubljena generacija. Kada imate 50 godina života, 30 godina staža, a ostanete bez posla – perspektiva se ne čini nimalo bajnom. Više od 180 tisuća žena u Hrvatskoj ne može naći posao, najmanje 80 tisuća ih radi na crno. Statistika kaže da su obrazovanije od muškaraca i … zvuči nevjerojatno - da veća razvijenost zemlje donosi i veću razliku u plaćama između žena i muškaraca za isti posao. O planiranju obitelji da i ne govorimo. Majčinstvo kao prepreka napredovanju u karijeri ili strah da će ‘dobar dan’ nakon povratka s porodiljnog postati ‘zbogom’; bolovanja i porodiljni dopusti koji utječu na mirovinu…
Međutim, iako se na današnji dan skreće pozornost na ono što valja mijenjati, kao i na promicanje ekonomskih, političkih i društvenih prava žene - ne treba zaboraviti i zanemariti da postoji i jedna potpuno drugačija slika Hrvatske. Pa tako u istom prilogu o radnicama Kamenskog vidimo i gospođu koja kaže da se ne može ni u čemu požaliti na svoj status u odnosu na muške kolege, da u svom poslu nikada nije osjetila bilo kakvu diskriminaciju. I nije naravno jedina.
Osjećale se izgubljenom generacijom ili generacijom koja rame uz rame s bilo kim grabi naprijed, generacijom kojoj nije mjerilo spol, već sposobnost – svima je zajedničko da mogu izaći na izbore pa i tako reći ono što misle. Jer nije tako davna prošlost, prije samo četrdesetak godina još je bilo žena u Europi koje to nisu mogle.
Karanfili ili bilo koje drugo cvijeće izašli su iz mode na današnji dan, s njima vjerojatno i čestitke od kolaž papira i poruke ispisane vodenim bojama... ali, bez obzira ... drage dame, sretan vam Dan žena!
