Galerija
Ivana Marinac (44) i Sabina Filko Gabaj (29) se ne poznaju i nemaju ništa zajedničko. Osim životnih priča koje su hrabro podijelile s vama. Priča zbog kojih ćete se zamisliti i na vlastitu prošlost gledati drugačijim očima. Njima je ekipa Provjereno postavila pitanja što bi napravile da mogu vratiti vrijeme?
Ono što su napisale sve je dirnulo. Mnoge će od vas potaknuti da se zapitate - što biste vi drugačije učinili? A onim mladima, koji možda prolaze teško razdoblje - dati ono najvažnije. Savjet, ali i nadu - da bolje mora i može.
"Ono što pokušavam danas u svojoj glavi na kraju dana reći samoj sebi, ja to mogu", kaže Sabina. Vjerovati u sebe. Nešto što ju je život naučio na teži način jer Sabinino je djetinjstvo bilo sve samo ne lako.
"Nije bilo djetinjstvo tipično iz dječjih knjiga jer sam s 5 godina bila smještena u SOS dječje selo Lekenik, radi nasilja u obitelji", priča Sabina.
Spas pronašli u instituciji
Starija sestra, brat i ona umjesto s tatom, život su nastavili i spas pronašli u instituciji. Mama je izlaz iz nasilnog braka pronašla na svoj način, dvije godine ranije, kada je Sabina bila tek trogodišnjakinja.
"Majka je umrla, to jest točnije, mama je počinila samoubojstvo radi nasilja u obitelji", dodaje Filko Gabaj.
Pročitajte i ovo
"Ja mogu reći da je moje djetinjstvo stvarno bilo sretno", kaže Ivana. Danas liječnica, specijalist otorinolaringologije, Ivana je kaže imala i ima prekrasnu obitelj. Roditelje koji su uvijek bili tu za nju i brata. Potpora i vjetar u leđa.
"Niti u jednom trenutku meni nitko nije rekao šta ću ja biti. Imala sam svoje snove. Sjećam se kad sam imala nekih, ja mislim da je bilo sedam godina, ja sam točno znala gdje ću ja biti 2000. godine i šta ću ja raditi. Naravno, to se uopće nije ostvarilo, ali nije važno", kaže Ivana.
"Nisam imala ni jednu barbiku u životu s kojom sam se igrala sve dok nisam u dom došla", kaže Sabina. Tamo je kaže prvi put osjetila ono u čemu je Ivana uživala cijeli život. Obiteljsku ljubav i sigurnost. Do desete je godina iskreno priznaje mislila da joj je SOS mama Vlasta prava mama.
To su stvari koje se u tim godinama nikad ne zaboravljaju
"Ona se uvijek trudila da sve nas izvede na pravi put…", prisjetila se.
Ocu nasilniku skrbništvo nikada, kaže, nije bilo trajno oduzeto. Iako je Sabininoj deset godina starijoj sestri učinio nezamislivo, ono najgore, ona i brat i dalje su morali odlaziti u posjete ocu.
"To su bili uskršnji praznici. Umjesto da smo mi svi sjedili zajedno za stolom jednim kao obitelj, moj otac je otišao ispred dućana, naravno opijao se, drogirao se u tim periodima. Kad bi on popio, u tom trenutku nastaje njegov preokret i ono što mi možda kao djeca nismo tad poslušali neki njegov savjet, on bi uzeo vojnički remen i tukao mene i brata u tim trenucima na tim blagdanima pa evo... To su periodi kad sam ja imala 11 godina i stvari koje se u tim godinama nikad ne zaboravljaju", govori Sabina.
Pročitajte i ovo
"I ožiljci koje ja trenutno imam po svom tijelu, po svojim leđima su nešto što me danas podsjeća zašto ja ne želim to svojoj djeci napraviti", kaže.
Majka je četvero djece. Ljubav je pronašla uz supruga, koji je također domsko dijete. Zajedno su kaže učili kako biti obitelj, kako svojoj djeci napraviti nešto što oni nisu imali.
"Voljela bih samo biti bolji roditelj", kaže. Na tom je putu iskreno priznaje griješila i još uvijek griješi. Ali neke pogreške, sigurna je, nikada neće napraviti.
"Ljudi su se udaljavali od mene zato što nisu shvaćali zašto ja neke stvari ne mogu"
"Ja neću nikad zaboraviti period kad sam uspjela pobjeći pretučena od strane tate u policijsku postaju. Sa stragnutom majicom doslovno sa sebe. Krv mi je curila sa leđa, brat je išao za mnom. Sjedila sam u policijskoj postaji i neću zaboraviti trenutak kad sam samo molila Boga, odvedite me nazad u dom", prisjeća se Sabina.
U onom roditeljskom, ne u instituciji, Ivana je odrastala sretno. Ali i njezino je djetinjstvo iako na drugačiji način od Sabininog ubrzo postalo teže.
"Prvo moje sjećanje da je nešto drugačije je bio moj prvi dan u školi. Sjećam se toga prvog dana i sjećam se tog osjećaja gdje sam zapravo sama sebi rekla uuuupss, eeeer nešto ne štima", kaže Marinac. Rođena je s Treacher Colinsovim sidromom. Rijetkim genetskim poremećajem koji se javlja u jednom od 50 tisuća slučajeva, a dovodi do promjena kostiju lica.
"Izgled je definitvno kod nas jedna od bitnijih stavki", dodaje. Biti drugačiji, izgledom odskakati od većine svakako je nešto što te obilježi. Što odrastanje učini težim. Ali njezino lice bilo je tek manji problem.
"Moj najveći problem je zapravo bio sluh. I ljudi su se udaljavali od mene zato što nisu shvaćali zašto ja neke stvari ne mogu odgovorit. Zašto ja neke stvari ne percipiram, zašto nešto ne čujem", kaže Ivana.
Smatrali su je čudnom, možda čak i bahatom, teškom. Reagirala je kaže, na jedini način na koji je znala. Povlačenjem u sebe. Nešto što bi danas bez razmišljanja promijenila, ali tako je kako je. "Ne bi voljela da toga nema, taj jedan osjećaj gdje je čovjek upijao i slagao stvari je nešto što ovoga mislim da mene definira kao osobu", smatra Ivana.
Pročitajte i ovo
Ovo što je i tko je danas. I ona i Sabina koja s boli, ali i ponosom nosi sve svoje ožiljke. One vidljive, a posebno one nevidljive, na duši. Zbog kojih se svakodnevno preispituje. Zbog kojih je nesigurna, usamljena. .
"Nemoj se živcirati"
Brige koje su imale dok su odrastale, život i iskustvo učinili su manje strašnima i bolnima. Poneke i potpuno nevažnima. A ekipa Provjerenog pred njih je stavila izazov. Prazan list papira i zadatak. Mlađoj sebi napisati pismo. Dok su one pisale, sličan izazov su odlučili postaviti slučajnim prolaznicima. I dok su jedni glatko odbijali, drugi kao da su imali spreman univerzalni odgovor – "nemoj se živcirati".
Jer vrijeme odlazi u nepovrat, a život nema reprizu. Žaljenje za odnosima, za propuštenim prilikama… Za svime onime čemu smo pridavali pažnju, a nismo trebali.
Možda uz više suza, a manje smijeha i za njih je, u to nema sumnje, sve ispalo super. Točno onako kako je trebalo biti. Život je napisao svoje. Raspodijelio uloge, odigrao zaplete. Često bio grub i zao. A ovo je njihovo pismo njemu. Životu koji su proživjele, koji ih je oblikovao, odredio. Ovo je njihovo pismo sebi…
"Draga mlađa ja, u životu trebaš slušati i poštovati sebe i ljude koji ti žele dobro. Nemoj se nikada osvrtati na mišljenja drugih da nećeš uspjeti u životu. Gledaj da ti svako sutra bude bolje, ispunjeno pozitivnim mislima. Ne brzaj i vjeruj u dobro. Uspjet ćeš jer ti to možeš!", napisala je Sabina.
"Draga mlađa ja, danas sam u prilici baciti pogled na tebe i te dane kada si se borila da iskažeš sebe u nastojanju da se prilagodiš ili da se promijeniš.
Druga stvar. Ne boj se nikada neuspjeha jer samo put koji nisi poduzela je put koji ne vodi nikuda. I kada padaš zapamti, padaj prema naprijed jer to je put koji činiš, koji poduzimaš.
Ustraj u svojim snovima.
Zadnje što bih te željela podučiti - biti sam ne znači da si usamljena. Tada nastaju prekrasni snovi u maštanju o drugim stvarima i drugim ljudima", poručila si je Ivana.
Ma kakve nam zaplete donio, ma kako loše karte život podijelio, mi smo ti koji ih držimo u svojim rukama. Mi smo ti koji imamo moć, koji odlučujemo.
Pišite svoj život. To je jedina priča koja je zaista bitna.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
-
Nakon napadaNe može se zaustaviti širenje radijacije: Teško oštećena nuklearka Černobil
-
FEMICID u rijeciJezivi detalji ubojstva: "Pronađena je na trećem katu s 30 ubodnih rana"
-
Najavio pravnu borbuNekad uspješni poduzetnik, danas deložiran iz stana: "Sve su mi oduzeli. Dug je najedanput narastao"
