O domovima za starije i nemoćne u kojima ih zanemaruju i zlostavljaju već smo mnogo puta pričali. Usprkos upozornjima, u Andraševcu je u ilegalnom domu šestero štićenika izgorjelo na spavanju. Slika skrbi o starijima se nakon toga ispostavila i tamnija nego što smo mislili i baš zato smo željeli prikazati dom u kojemu rade profesionalni i savjesni ljudi. Također, tijekom tog smo se posjeta naslušali tužnih priča o ljudima koje starije članove obitelji ostave u domu i jednostavno zaborave.

Galerija


Nedjeljko ima 90 godina. Cijeli je život proveo kao uspješan poslovni čovjek i proputovao je pola svijeta. Samouki je slikar, ima dvije kćeri, žive u blizini staračkog doma u kojem on živi, zbog čega se često vide.

Vezani članci Snimka krađe invalidskih kolica Kristine Terihaj Pijana družina uništila joj invalidska kolica, njezine ruke i noge. Sve im je oprostila: "Oni su samo sagnuli glavu i počeli plakati" Provjereno istražuje slučaj krađe u Biogradu na Moru - 2 Bizarna krađa u Biogradu na Moru: Kako je kamen s mula iz 19. stoljeća završio u luksuznoj vili?

"Razbolio sam se od nekog virusa. Kažem vam, 22 dana sam disao na škrge. Da sam ostao tamo, umro bih", rekao je Nedjeljko.

S druge strane, Anica ima 93 godine, nikad se nije udavala i nema bližnju obitelj, nego tek daljnju rodbinu.

"Ne znam je li mi teško jer sam svjesna da tako mora biti. Ali, budem malo nervozna pa mi dođe da odem iz te kože nekamo. A kuda? Nemate kud", rekla je Anica te dodala: "Ostala sam sama. Takav je život, sudbina."

Tijelo otkazuje poslušnost, ali mozak radi sto na sat. Anica nas je dočekala sređena tip-top.

"Tako sam navikla, ali ima onih koji mi zamjeraju. Kažu: 'Što sad moraš imati i sat i na rukama?', a ja sam navikla. Rugaju se, ali neka… Moram podnositi svašta", rekla nam je.

On je iz Sarajeva, a ona iz okolice Valpova. Nisu mislili da će duboku starost dočekati pod krovom staračkog doma.

"To je ono što me opterećuje. Gledate tamo one babe, stare žene. Spavaju, nema priče, nema smijeha, nema razgovora. To je nevjerojatno teško gledati", rekao je Nedjeljko te dodao: "Maltene se čeka smrt samo. Bože, oprosti, ne želim nikome, ali je tako."

Možda će zvučati i strašno, no njih dvoje su zapravo i sretnici. Za razliku od njihovih, ostale priče mnogo su teže. Neke su toliko teže da će zauvijek možda i ostati neispričane. Ne zato što to oni žele, već zato što ih više nisu u stanju ispričati.

Pošten dom koji je rastao polako, pošteno i uporno

Nataša Poslon je glavna njegovateljica u domu za starije osobe. Ona i njezine kolegice svaki dan brinu o oko 80 štićenika.

"Teško mi je kad pomislim da je netko radio cijeli život, posvetio se obitelji, i onda završi ovako. Demencija je najveći problem, kad čovjek ne zna niti gdje je ni tko je", rekla je Poslon.

Takva je velika većina onih koji završe u domovima, onih o kojima smo sve ove tjedne izvještavali. To su ljudi koji više nisu mogli sami pa su drugi preuzeli brigu o njima. Neki su to učinili da bi se od drugima brinuli, a neki da bi na njima samo zaradili.

"Pogodilo me. Bili su prozvani svi domovi. Prozvano je puno ljudi da radi na crno. Ja sam odlučila vama poslati jedna mail da se sagledaju privatni domovi, odnosno da li je to obiteljski dom ili ustanove. Mi smo krenuli od obiteljskog doma", rekla je Suzana Jeger, osnivačica doma za starije osobe.

I, kaže, rasli su polako, pošteno i uporno te su sada došli do kapaciteta do 95 štićenika. Imaju 36 zaposlenih, a posluju, tvrdi Jeger, prema uvjetima i pravilnicima koji se nisu mijenjali desetljećima. Problema imaju posvuda: od financiranja do svakodnevnih poziva saniteta ili hitne pomoći.

"Ne želimo nikoga crniti. Manjak radnika je i u bolnicama i na hitnom prijemu. Razumijemo mi i taj sanitet, ali barem da netko nešto potakne da bi se to olakšalo, riješilo, da štićenik nije u bolnici pet do deset sati", rekla je Jeger.

"Tko bude pisao nove pravilnike trebao bi izaći na teren, pokupiti neke informacije, sagledati probleme nas, ukućana na terenima, i pokušati to prezentirati ministrima da bi se nešto promijenilo", smatra Jeger.

Neke od štićenika nitko nikada ne posjećuje

Samo u posljednjih nekoliko tjedana je inspekcijski nadzor diljem Hrvatske prošao kroz oko 50 domova, bilo domova za starije, obiteljskih ili udomiteljskih domova. Mnoge su prijave bile opravdane.

"Imali smo nekoliko slučajeva da su dolazili s ranama na rukama. Ne znam od čega, nismo provjeravali, ali smo to nastojali sanirati", rekla je Poslon.

Dok javnost upire prst u sustav, drugi u one koji se bave ovim poslom, rijetko se pak spominju oni koji bi trebali biti najbliži, najodgovorniji, oni koji bi trebali reagirati kada shvate da se o njihovima bakama i djedovima ne vodi briga. No upravo su isti ti oni koji za njih nerijetko ni ne pitaju.

"Najgore je što se davno moglo platiti na kasi, na blagajni. Sad se plaća na račun. Kad su plaćali, morali su doći barem jednom mjesečno. Sad zbog internet bankarstva uopće ne dolaze", rekla je Jeger.

"Nažalost, imali smo situacije kada dovedu svoje mamu ili tatu, ostave ih ovdje bez da ostave dokumente", rekao je Nikola Jeger, suvlasnik doma za starije te dodao da je bilo i slučajeva da se starije osobe ostavljaju pred vratima: "Imali smo i takav slučaj pa onda mi moramo zivkati i tražiti tko je to."

Neke od štićenika nitko nikada ne posjećuje. Nemoguće je saznati kako se oni zbog toga osjećaju.

"Njima je ponekad dovoljno da ih uhvatiš za ruku, pomaziš po licu i da im se nasmiješ. Prezadovoljni su tim", rekla je Poslon.

"Reći ću vam jednu stvar: starost je gora od bolesti"

S druge strane, ima i svijetlih primjera ljudi koji svoje najmilije posjećuju. Svoju majku Zlatko Križanec i njegova braća obilaze svaki dan.

"Nekad prepozna tko smo, ali mi ju vidimo i sretni smo dok je i tako", rekao je.

Činjenica da se sve odvija oko njih, od skrbi do kuhanja ručka, da su sestre, njegovateljice, spremačice, vlasnici stalno zajedno s njima, daje im barem djelomičnu toplinu vlastitog doma.

"Ne možemo samo zatvoriti vrata i otići kući. Mi smo tu s njima kao obitelj", rekla je Poslon.

Rijetki su oni koji su ovako željeli provesti starost. Većinu su na to natjerale okolnosti. Mladi su zaposleni, neki nemaju nikoga, ostali su u stanju zbog kojeg trebaju neprestanu brigu.

"Nemamo drugog izbora. Kad nam je lijepo vrijeme, onda se malo družimo. Malo šale i gluposti. Prođe vrijeme, ali da je baš sretno, nije", rekla je Anica.

"Reći ću vam jednu stvar, mislim da će vam sve biti jasno: starost je gora od bolesti", zaključio je Nedjeljko.

Ne zna se kome je teže, onima koji razumiju, onima koji ne znaju ni gdje su ili pak ljudima kojima je posao i poziv njegovati one o kojima drugi ne mogu, pa i ne žele. To su ljudi koji to rade savjesno, odgovorno, a od države nemaju nikakvu potporu te su ostavljeni tržištu.

Ako uzmemo u obzir da je starijih sve više, matematika je jasna: domovi koji rade savjesno vrijedit će kao suho zlato. Unutar zidova u kojem su Nedjeljko i Anica pronašli dom ima i simbolike. Naime, do prije desetak godina tim je prostorijama bio lokal. I tada su se ljudi okupljali, družili, ubijali dosadu.

No, sada ondje više ne dolaze kako bi se zabavili, već kako bi posljednje dane proveli onako kako zaslužuju – dostojanstveno i mirno.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr