Laicima - stresne i nepoznate, a njima svakodnevne i uobičajene situacije. Ljudi su to koji liječe i spašavaju životinje.
"Ti se raspadni poslije, plači, radi što god hoćeš ali ispred vlasnika ne", rekao je veterinar Ivan Butković.
Proveli smo jedan dan u Sveučilišnoj veterinarskoj bolnici u Zagrebu i nagledali se svega. Nama šokantno, oni nam pak govore – ovo je čak jedan od onih 'boljih' dana! Već u devet ujutro - gužva pred vratima! Najviše je vlasnika sa psima i mačkama, no pojavi se koji put i pokoji neuobičajeni kućni ljubimac.
"Nožica mu se inficirala i sad eto, danas ide na rendgen da vidimo kako mu je to. Po noći su aktivni, po danu on sam spava zato mu je čudno sad i ima baš za ježeve hrana u pet shopu i to sve i može imat žive kukce i to isto može jesti. Crve i to. To mu je kao neki snack", objasnila je vlasnica Antonija.
Većina vlasnika životinja nije bila raspoložena za snimanje. Jer kažu, u stresu su. Gledati to maleno biće kako pati, nije jednostavno. Kada pritom ne znaš što mu je – još je gore. Ipak, za one nemirne ponekad nema drugih opcija osim sedativa. Sve ostalo, radi se jednako kao i kod ljudi.
Slični ljudima
I mačke i psi, kažu, imaju više-manje iste organe kao i ljudi. Ali i emocije. Na Klinici za unutarnje bolesti zaprimaju se kompliciraniji slučajevi koji se nigdje drugdje u Hrvatskoj, a ponekad ni šire ne mogu liječiti.
"Ono što vlasnike vrlo često začudi je kada mi dijagnosticiramo neku bolest, kao - 'i psi to mogu imati? I mačke to mogu imati?'", rekla je asistentica Tea Dodig.
Ono možda najzahtjevnije, ali i najbitnije u ovom poslu jest pridobiti povjerenje. I pritom je kažu, to lakše sa životinjama, nego s vlasnicima.
"Svi mi koji radimo u veterini volimo životinje, tj. rijetko tko bi se mogao baviti time ako nema veliku ljubav prema tome jer vi ste odgovorni hoće li ta životinja biti dobro. Naravno, nije sve na vama, niste vi ti koji ste tu životinju učinili bolesnom jer neke bolesti su neizlječive i to je ono što možda puno vlasnika ne može shvatiti jer im je to previše emotivno. Morate ostvariti vrlo dobar odnos sa vlasnikom da bi oni se osjećali sigurno i vjerovali u ono što vi radite. To nekad nije moguće", dodala je.
Nagledali su se svi oni teških situacija. Drama koje ostanu zabilježene, utisnute, zaboraviti se kažu ne mogu, ali s njima moraju živjeti.
"Nije posao sve što imate u životu, mi tu isto dođemo sa raznim stvarima koje nam se doma događaju i morate u biti svaki dan biti spremni da ste vi kao najbolji 'vi' zato da ni vlasnici to ne osjete, da se možete dobro brinuti o tim životinjama", navela je Dodig.
Pa čak i kad to podrazumijeva rad koji nije osmosatni. Dežurstva koja znaju potrajati i po 30 sati. A oni, pritom moraju ostati prisebni i profesionalni.
"Kada imate izuzetno zahtjevnog pacijenta vlasnicima ponudite sve opcije koje su moguće, ako su vlasnici spremni boriti se, mi smo još spremniji boriti se, ali moraju biti svjesni da nažalost može letalno završiti", rekao je veterinar Ivan Butković.
Nekada nema spasa
Često dođu pred sami zid i ne mogu više ništa. Kada jednostavno dođe kraj. Sa svim doktorima sa kojima smo razgovarali upravo je to je ono što izdvajaju kao najteže. Ipak, primorani su ostati hladnih glava jer u tim trenucima nisu bitni oni. Bitan je pacijent, a nakon pacijenta – vlasnici koji nerijetko i vrlo emotivno reagiraju.
"To je njihovo vrijeme, njihovo vrijeme da žaluju, da tuguju i ne smijete sebe stavljat u prvi plan. Ne smije vlasnik biti hipersenzitivan. Mirno, gladiti životinju, mazit ju, tepat joj, pričat joj. Šaljemo ju na zadnji san", dodao je Butković.
Premda su takve situacije svakodnevne, nikada pa čak ni najvećim profesionalcima ne mogu postati obična rutina.
Pročitajte i ovo
NEVJEROJATNA PRIČA
Provjereno istražuje kako je došlo do toga da se državni novac u Hrvatskom veterinarskom institutu tretira kao - vlastiti prihod
Pročitajte i ovo
NAJAVLJENA KAZNENA PRIJAVA
Horor kod Sinja: Država mu dala poticaje, a životinje umiru od gladi i bolesti - "Dobio sam samo 5-6 tisuća kuna"
"Moja prva eutanazija je bila, dan danas i za pedeset godina ću se vjerojatno sjećat – Asi, pudlica od šest godina. Izuzetno loše stanje, morali smo ju eutanazirati. Ispred vlasnika vi izgledate kao hladnokrvno biće jer ne pokazujete osjećaje, ali pokazujemo u sebi", ispričao je Butković.
To su dani i situacije koje ne mogu ostaviti na poslu i kad on završi. I to ističu kao veliki dio problema njihove struke. Zbog toga na zagrebačkom fakultetu postoji osoba kojoj se uvijek mogu obratiti za psihološko savjetovanje i djelatnici ali i studenti. Iznimna ljubav prema životinjama je nešto što je neophodno za ovakvu vrstu posla. Samo jedan dobar dan, kao primjerice ovaj, dovoljan je da im vrati osmijeh na lice.
"Izraz lica na životinji koja osjeća u tom trenutku da je zaista dobro i da je izliječena i da je bolje i da sad ide doma i da sad kreću nekakve puno bolje stvari za nju, je zapravo neprocjenjiv", rekla je Iva Zečević.
Veterinarstvo je poziv, još jedna grana medicine sa pacijentima koji imaju organe baš kao i mi ljudi. I ona dva najbitnija, mozak i srce – koji osjećaju ljubav ali i bol, patnju, strah. Koliko god mi davali njima, uvijek ali baš uvijek uzvratit će nam trostruko više. A to najbolje od svega znaju upravo oni koji njima svakodnevno, neiscrpno i nesebično doslovno spašavaju živote i usklađuju boje te jedinstvene rubikove kocke.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr